Ginu ljudi u Gazi. Svaki dan. Ginu ljudi u Ukrajini. Iz dana u dan ubijaju ljude širom globalnog Juga. A mi? Ne znamo ni pravilno izgovoriti imena stratišta na kojima su pogubljeni. I? Šta? S vremena na vrijeme ih se sjetimo i uzdahnemo. Užas, možda kažemo. To je sve. A smrt nastavlja da uzima svoje. Zlo nastavlja da vlada ovim, najboljim od svih mogućih svjetova.

Piše Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu

Evropa je stara kurva, kažu. Da: kao što je stara kurva i svijet – čitav svijet. Čuvena je zapadnjačka hipokrizija. No ništa manje nije ni licemjerstvo ostatka planete. Kada je Gaza u pitanju, Irska i Katalonija drže čas etike mnogim arapskim zemljama. Bez kojih, pravo govoreći, genocid u Gazi i ne bi bio moguć. Umma, kažete? Ma jah. Hipokrizija je sveopšta i ne ovisi o vjeri i bogatstvu. Za nju su jednako sposobni i muslimani i hrišćani, i bogati i siromašni. I dželati i žrtve. I bez te otužne činjenice, ovaj svijet vrijedi koliko kamilja balega.

Naslov čuvene Chestertonove knjige glasi: „Šta nije u redu sa svijetom?“

Lakše bi, i svakako kraće, bilo odgovoriti šta na svijetu jeste kako treba biti.

No jedan od razloga zašto je svijet ovako šugav leži u sklonosti ljudi da mrze one koji svijet opisuju onakvim kakav jeste, a ne onakvim kakav bi trebao biti. Zato ljudi ne glasaju za mislioce, nego za bezočne lažove. Zato je politika, koja bi po Badiou trebala biti jedna od procedura istine, tek vječni seoski festival laži.

I zaborava. Ljudski rod svoju istoriju, baš kao i budućnost, duguje činjenici da smo uvijek bili sposobni stražnjicu okrenuti kosturnicama gdje leže oni kojima smo učinili sve ono što smo ‘imali snage’ sebi oprostiti. Ideja oprosta, uglavljena kao kičma u našu kulturu, jamči da će tako i ostati. Oprosta sebi, dakako. Oprost drugima se tu pojavljuje tek kao isprika, tek kao investicija. A sva naša vrlina – oprost! oprost! – kao spektakularno prijetvorni uvod u odustajanje od vrline.

Iz tog razloga oduvijek sam radije čitao one koji kopaju, krvare i promašuju dok uporno tragaju za istinom od onih koji lažu, pa još podmuklo lažu, vrlo ispoliranim stilom. Iz tog razloga uvijek sam Krležu volio više od Andrića: koji mi se, uostalom, oduvijek gadio. On i sve njegovo. Pih.

Tragajući za istinom lako se zaluta. Uzmimo za primjer Carla Schmitta, recimo.

Po ovom zloglasnom nacističkom pravniku i, nažalost, političkom geniju, politika počinje detekcijom neprijatelja. Tek kada definišete neprijatelja, možete oformiti politiku. Time Schmitt jasno kaže da se politika, baš kao i rat, uvijek vodi protiv nekoga. Politika je forma sukoba. Schmitt insistira na egzistencijalnoj opoziciji prijatelj-neprijatelj. Njegova politička teologija je sve samo ne inkluzivna.

Liberali su, dakako, zgroženi Schmittovim naukom. Međutim, kapitalno djelo liberalne političke teorije, Popperovo „Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji“ već naslovom koji sadrži figuru neprijatelja daje za pravo Schmittu. Sve što postoji zahtijeva neprijatelja: sve, pa i dobri Gospod Bog. Ne samo da nema slobode za neprijatelje slobode – nego bez neprijatelja nema ni slobode same.

Dva velika jevrejska politička mislioca XX vijeka bila su fascinirana Schmittovim radom: Walter Benjamin i, naročito, Jacob Taubes. Ako nekoga zanima, uzmi i čitaj Taubesovo hiper-mega-giga remek-djelo, „Političku teologiju Svetoga Pavla“. Naći ćete je u izdanju zagrebačkog „Antibarbarusa“. Koliko da vidite kako izgleda autentična desna jevrejska politička misao. U odnosu na Taubesa, čitava liberalna politička misao XX vijeka djeluje kao dajdžest izdanje „Ježeve kućice“ u usporedbi sa Tolstojem.

Smrt jednog čovjeka, poglavito onoga koga poznajemo, tragedija je. Smrt miliona je statistika. A nad statističkim podacima niko ne plače.

Od sve djece koja su se utopila u Mediteranu pokušavajući se dokopati Evrope, koliko njih se sjećate? Da pogađam: jednog. Ajlana Kurdija. Onog kojeg su mediji odlučili predstaviti imenom i prezimenom, te objaviti fotografiju njegovog malog, beživotnog tijela nasukanog na plažu. Svi ostali kao da i nisu umrli. Uključujući tu i njegovog petogodišnjeg brata Galipa. Kao i još dvojicu dječaka koji su poginuli sa Ajlanom: Hajdera i Zainb Ahmet-Hadija. Njih se ne sjećate, zar ne? Budimo iskreni: bez google pretrage ne znamo ni broj djece koja su se utopila u moru pred obalama liberalno-demokratske utopije.

Baš iz tog razloga, jer smrt koju ne žele da ožalite mora ostati depersonalizovana, mediji ne objavljuju fotografije i životne priče ubijene djece Gaze. Da: obaviješteni smo da je Izrael ubio 16,5 hiljada palestinske djece. I zgroženi smo tim brojem. Kao što smo zgroženi i brutalnim izlovom tuljana. Brojevi su apstrakcija. Stotinu hiljada, pet stotina hiljada: niti jedan broj neće nas užasnuti kao samo jedna istinita ljudska priča, samo jedno ime i prezime i jedna fotografija djeteta koje je Izrael ubio jer svijet zabolje ona stvar za sve njihove smrti.

Zašto vam ovo pričam?

Zato što je naša obaveza da osjećamo sućut i izrazimo neslaganje zbog stradanja nevinih veća od one koju imaju građani Lihtenštajna, recimo. Jer mi znamo kako je boljelo kada su ubijali nas a svijet bio gluh i nijem.

Gdje je naša sućut danas, ako nas je juče toliko boljelo odsustvo sućuti?

Znam. „Est ubi gloria nunc Babylonia? A gdje li su lanjski snijezi? Zemlja pleše mrtvački ples, kadšto mi se čini da Dunav prelaze čamci krcati luđacima što putuju prema mračnom mjestu. Preostaje mi jedino da šutim”.

Ne. Preostaje nam jedino da vrištimo. Ne zato što će nas neko čuti: neće. Nego zato što smo odbacili šutnju i sve ono ugodno i lukrativno što ona donosi.