Piše: Đuro KOZAR (Oslobođenje)

Zapadni Balkan, kupovinom aviona Rafal, raketnih sistema Himars i drugih borbenih sredstava, ponovo obnavlja utrku u naoružavanju i zbog toga u prvi plan stavlja dvojbu: da li je taj arsenal u svrhu mira i sigurnog okruženja – ili je prijetnja nekom novom ratu? Sljedeće pitanje je: koliko se u ovoj regiji kontroliraju brojno stanje i vrste oružja? Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja, pod pokroviteljstvom OESS-a, potpisan je 1996. u Firenci i od tada je jedan od ključnih mehanizama za očuvanje i promicanje sigurnosti i stabilnosti u regiji, a svakako jedan od najuspješnijih elemenata Dejtonskog sporazuma. On je u potpunosti ispunio svoju svrhu tako da su redukcije i ograničenja naoružanja po kategorijama na kraju ratova 90-ih ne samo limitirale kapacitete vojnih snaga u regiji nego su stvorile uvjete za uspostavljanje neophodnog balansa, što je doprinijelo i ukupnoj percepciji besmislenosti poduzimanja vojnih operacija protiv neke države u jugoistočnoj Evropi. Sporazum je obuhvatio redovne kontrole naoružanja, što je omogućavalo važnu razinu transparentnosti o ovom pitanju i tako podsticalo izgradnju povjerenja, a time i suradnju između država u oblasti obrane i oružanih snaga.

Podsjetit ću da su ovim sporazumom propisani limiti za pet vrsta konvencionalnog oružja (borbeni avioni, jurišni helikopteri, tenkovi, oklopna vozila i topovi), ali u međuvremenu su vojske u regiji nabavile raketne sisteme, top-haubice, dronove i druga sredstva kojih nema u sporazumu. To znači da se kontrolira samo ono što se ponudi u magacinima ili na poligonima i da postoje određena ograničenja. U međuvremenu Hrvatska i Crna Gora su postale članice NATO-a, Srbija je proklamirala vojnu neutralnost, dok je Bosna i Hercegovina ušla u kandidatski proces prijema u Alijansu, što je kod potpisnika utjecalo na obim i vrstu oružja. Limiti koji su prethodno ograničavali broj oružja više nisu bili validni, tim prije jer vojske u regije prednost u nabavci daju kvalitetu, naprimjer, većem dometu i preciznosti oružja. Stalno vijeće OESS-a 2014. godine donijelo je odluku o prijenosu kontrole oružja isključivo na stranke, čime je prvobitni sporazum izmijenjen i dopunjen, a te dopune potpisala su četiri ministra vanjskih poslova: Zlatko Lagumdžija (BiH), Igor Lukšić (Crna Gora), Vesna Pusić (Hrvatska) i Ivica Dačić (Srbija). Na taj način okončan je mandat OESS-a i kontrola oružja prepuštena je potpisnicima sporazuma koji se bilateralno dogovaraju – kad će i gdje vršiti nadzor.

Snažan suport u provedbi ovog sporazuma daje Centar za sigurnosnu suradnju zemalja jugoistočne Evrope RACVIAC, čiji je član i BiH, koji je u Rakitju kod Zagreba. Od svog osnivanja 2001, Centar svake godine organizira tečajeve za inspektore, a u programu ima i značajan broj tematskih skupova o sigurnosti i stabilnosti jugoistočne Europe. U jesen 2008. pozvan sam i, zajedno sa skupinom intelektualaca iz svih dijelova bivše države, sudjelovao na petodnevnom seminaru u RACVIAC-u. U ljeto 2021, na 25. godišnjicu potpisivanja Sporazuma iz Firence, sačinjena je analiza njegove provedbe prema kojoj su uništena ukupno 10.292 komada oružja, provedeno 476 misija, 776 inspekcija i 129 inspekcija redukcije naoružanja. U međuvremenu, smanjen je broj objekata inspekcije i broj inspekcijskih kvota, a oko 1.300 asistenata i 140 gostiju promatrača iz 29 zemalja članica OESS-a svojim je sudjelovanjem podržalo provedbu inspekcija. Ovo potvrđuje predanost stranaka, ali i međunarodne zajednice, jačanju suradnje u području sigurnosti kako bi se ojačali transparentnost i povjerenje u regiji. Zbog krize uzrokovane pandemijom koronavirusa u 2020. prvi put nisu izvršene inspekcije prema sporazumu, ali se suradnja u toj godini odvijala u formi videokonferencija. Već 2021. provedba Sporazuma je nastavljena i teče i danas.

U kontekstu rastuće zabrinutosti za sigurnost našeg kontinenta Sporazum o subregionalnoj kontroli naoružanja prepoznat je kao jedan od rijetkih i jedinstvenih mehanizama koji se kontinuirano i dosljedno primjenjuje od potpisivanja i ispunjava svoju svrhu, ali također stvara mostove gdje ih je rat uništio. Države potpisnice žele nastaviti daljnju afirmaciju i prijenos iskustava u provedbi Sporazuma, ali i održati ga relevantnim u 21. stoljeću, surađujući ne samo s OESS-om već i s drugim međunarodnim partnerima poput NATO-a, EU, RACVIAC-a i dr. Teži se bilateralnim kontaktima, kao i poboljšanju suradnje s nevladinim sektorom na podizanju svijesti donositelja odluka o važnosti nadzora naoružanja kao alata u funkciji nacionalne, regionalne i globalne sigurnosti.