Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Danas sam polagano i važno smanjivao ovaj zvrk, ma zvrketinu, bureka. Svaki zalogaj zalijevao sam hladnim kiselim mlijekom i pokušavao da u gurmanska sjećanja prenesem i duboko usadim svaki zalogaj, svako zrnce jufke i "futrovanja" od maksuz mlijevene teletine i drugih mirođija čije tajne znaju samo prave Bosanke i Hercegovke.

Svaki zahvat viljuškom ili prstima bio je tužan kao vječni rastanak. Znao sam da ovako više ne može, da nikada neće biti isto. Odoše nam meraci, gurmanluci. Sitnoj raji svjetske političke hairlije i ljubitelji ratovanja ukidaju još jednu iluziju u sve većem, kažu, prijetećem katastrofalnom kokuzluku. Iluziju da se ima i da se može. Jer, samo hadžije mogu umiješati u jufku kilogram, dva faširanog, pet, šest glavica luka crvenog, zasutih mlazovima suncokretovog zejtina. I sve to majstorski u zvrk složeno uvaliti u vruću pećnicu bez straha da će onaj sahat za struju što se luđački vrti u krug pokvariti džep i ćeif.

Ali, kao svaki kokuz u nastajanju konačno sam sjeo za prokleti digitron i pokušao skontati koliko košta jedan burek, jedna dobro nadjevena pita. Od zapanjenosti ne mogu vam reći rezultat samo mogu mučenički uzviknuti- nikada više rekabu, krompiruše, sirnice, zeljanice! Tek sada sam skontao značenje onog što me proganja od kolijevke pa dosada - skuplja pita od tepsije. Šta tepsije?!

Spremi se, žalosni Paja, za vrijeme popare, kljukuše, ulijevka. Ako se i za to bude moglo platiti struju, ili nabaviti gas. Ovdje gdje sam nema dimnjaka, onih naših fijakera šporeta s najboljim rernama. Ubaciš bukvu, dvije i eto pite. Moderan, ekološki svjestan način življenja donosi prokletstvo vrhunske civilizacije. Šta će mi kao munja brzi internet i još stotinu raznih điđa zelene eko revolucije kada neću moći milovati moj zvrk djetinjstva.

 Kako ti što vole bombe i ubijanja nemaju bar samilosti prema pitarima. Ako nam već uništavaju život i budućnost  neka nam ostave posljednju želju pred smak svijeta. Dajte nam bureka!

 Dobro, ako ste toliki bezdušnici, zločinci ostavite nam bar koji kilovat da možemo sanjati uz poparu. Ako bude sira, mlijeka, brašna, stare panje.

Ne spaljujte džabe milione kubika zemnog gasa samo da ga ne bi dali Evropi, dok nam prijetite da će oni koji su protiv novog ruskog cara u najtežim mukama pamtiti opiranje nadolazećem svjetskom diktatoru.

 E, ni sanjao nisam da ću u trećem mileniju ove planete ostati bez bureka i njegovih zvrkova. Biću sretan ako bude, kako je krenulo, i parče kljukuše.

Zato ću ovu sliku što sam je snimio drhtavom rukom pažljivo uokviriti i sačuvati. Kada me zimus stisnu glad ili studen da se grijem pogledom na moj slatki zvrk čežnje.

…Tako sa strahom hroničnog pitarskog ovisnika vidim našu bosansku kulinarsku budućnost. Bojim se da neće više raja iz regiona, kao vazda do sada, već sa vrata, kada stignu ćiku, vikati – koja je danas? Jer, samo burek sa mesom, burek sa sirom, burek sa krompirima, burek sa tikvom su pite koje se prave s malo para, a donose slike bogatih trpeza I lažni osjećaj u stilu onoga ima se, može se.