Veliki pacifički otok smeća nezamislivo je velika nakupina otpada koja pluta Tihim okeanom između Kalifornije i Havaja. Ponekad se naziva i vrtlogom smeća, iako se zapravo nalazi između dva vrtloga koji ga drže sigurno usidrenim i bez šanse da negdje "ode".

Na Veliki pacifički otok smeća nabasao je 1997. godine Charles Moore, koji je i osnovao Fondaciju za istraživanje mora Algalita i do danas nastavio proučavati ovaj ružan ljudski potpis. Njegov je tim na ekspediciji 2014. godine dronovima otkrio da je količina smeća otprilike sto puta veća nego što se do tada pretpostavljalo. Danas se procjenjuje da plastika od koje je “izgrađen” teži gotovo sto hiljada tona, prenosi Punkufer.hr.

Globalni problem, ničija odgovornost

Velika pacifički otok smeća zapravo je mjesto na kojem se susreće nerazgradivi otpad sa zapada i onaj s istoka. To je područje konvergencije u kojem se topla voda iz južnog Pacifika susreće s hladnijom vodom iz Arktika.

Cijeli Veliki pacifički otok smeća omeđen je sjevernopacifičkim suptropskim vrtlogom koji formiraju Kalifornijska struja, Sjeverna ekvatorijalna struja, Kuroshio struja i Sjevernopacifička struja, a sredina, u kojoj pluta odbačena plastika, miran je dio vječitog zatišja.

Plastični otpad u moru vrlo je opasan za floru i faunu. Ne samo da se životinje mogu u njega zaplesti i povrijediti se ako ga pojedu, već se fotorazgradnjom plastike oslobađaju štetne hemikalije koje ugrožavaju alge i planktone – drugim riječima, čitav prehrambeni lanac je zatrovan.

Međutim, događa se još nešto, otkrili su naučnici u studiji objavljenoj prošle godine nakon višegodišnjih istraživanja. Na plastici pacifičkog smetlišta otkrili su uznapredovale zajednice obalnih životinja, za koje nije još jasno jesu li nasred okeana došle na tom smeću ili su nekako drugačije doputovale tako daleko od svojih prirodnih staništa.

Odgovornost za golemi otok smeća ne preuzima niti jedna država, pa inicijative za čišćenje i rješavanje ovog globalnog problema uglavnom poduzimaju naddržavne organizacije ili njihove ekološke sekcije. Projekcije nisu optimistične, pogotovo jer su novija istraživanja pokazala da je količina plastike o kojoj se govorilo tek vrh sante smeća – većina otpada, tvrde okeanografi, završi na morskom dnu.