Piše: Pavle PAVLOVIĆ

U seriji životnih razočarenja  nikako da dokučim gdje su nestali predvodnici hippy pokreta. U sivoj svakodnevnici postratne Jugoslavije, u kojoj smo se razvijali i rasli, čarobno šarenilo djece cvijeća bilo je više od najljepšeg sna. Bljesak nesputane slobode mladih Zapada bio nam je svjetionik budućnosti koja je sigurno morala doći. Futur, o kojem smo maštali, je stigao, ali nema više onih  buntovnika s gitarama i njihovim protestnim baladama. Izgubio se i zvuk Woodstocka i  pola milijuna zanesenjaka što su tri dana i tri noći bez prestanka pjevali o jednakosti i ukidanju svih različitosti među ljudima.

Nadali smo se da s njima stiže novo doba. Život dostojan čovjeka na prelazu iz drugog u treći milenij naše civilizacije. Od hippya smo očekivali više nego od komunista. Posebno kada su gradske ulice počele da se pune "fićama" i "tristaćima" iza čijih su se volana kočoperili sinovi partijskih sekretara. Umjesto društva solidarnosti, ljubavi i karanfila klizili smo neumitno  ka zajednici sve većih suprotnosti. Plutali smo prema kraju gdje postoji samo bijeda i tajkuni...

U plićaku pred Velikom plažom  Makarske...

Za erupciju ovakvih  misli ljetos je bila je kriva ogromna bijela jahta što se usidrila, činilo se,  u plićaku pred Velikom plažom  Makarske. Lovar nije mogao pronaći bolje mjesto da pokazuje koliko je vrijedniji od ovih posljednjih pripadnika izumiruće srednje klase. Dok je gospodin, s velikim slamnatim šeširom i debelom cigaretom, polagano šetkao dugačkom palubom, pitao sam se koliko ga zadovoljstvo obuzme dok gleda tisuće ljudi  stisnutih kao sardine na uzavreloj obali? Nisam imao dalekozor, ali zakleo bih se da se na krmi, vijorila samo hrvatska zastava. Nakon cjelodnevnog odmaranja očiju na masi, koja mu je zavidjela, ponosni pušac debele cigarete podigao je sidro. Ubrzo su njegovo mjesto zauzele dvije manje jahte. I opet pogledi važnih s paluba prema nama izgubljenima,  što u neprestanoj gužvi tražimo svoj komadić Jadrana.

Sto ovako reagiram? Da li iz mene progovora sudbina vječitog  strijelca na  promašene mete uspjeha? Ili zdravorazumno rasuđivanje s velikim upitnikom - kako to da većina ima sve manje, a manjina sve više? Javlja li se to opet u meni, mislio sam zauvijek zaspali,  komunista, što se prije veselih hippya zanosio da će Amerika i Engleska biti zemlja proleterska?!  Crveni su nas izdali, a s njima i bajni sindikati. Zauvijek smo izgubili bitku sa Amerima i Englezima, ali, ponovo se  pitam, gdje su se skrila djeca cvijeća, Nisu mogli tek tako naglo da iščeznu.  Čak brže nego Jugoslavija poslije Tita.

Lampica u tradicionalno sporom balkanskom mozgu upalila se kada sam pročitao da je broj milijardera iz godine u godinu sve veći. Kraj 2024. dočekali smo sa 2781 najvećih dolarskih hadžija planeta. To je 26 milijardera više nego godinu ranije i svi zajedno imaju u rukama 14,2 biliona dolara. To je 2,1 bilion više nego 2023. Ili 1,1 bilion iznad svjetskog rekorda privatnog bogatstva iz 2021. Dakle, najviše tajkuna se pojavilo u vrijeme korone.  Ili, da vam bude još slikovitije, to nevjerovatno bogatstvo gospodara naših života i sudbina, podsjećam da  jedan bilion predstavlja 1000 milijardi.

Zamajac tajkunizaciji majčice Zemlje dali su bogataši SAD i Zapadne Europe. Upravo iz područja,  gdje su krajem šezdesetih i sedamdesetih bili najmasovniji pokreti djece cvijeća. Nažalost, hippyi ili njihovi potomci,  što su klicali ljudskoj jednakosti i borili se protiv razlika, sada su u prvim redovima novih multimilijunera i milijardera koji nezajažljivo grabe ka fantastičnim osobnim bogatstvima. Zaboravio sam da su svojedobno najpoznatiji pripadnici pokreta ljubavi i jednakosti dolazili iz najbogatijih kuća. Bili su to, sada vidim, buntovnici bez razloga koji su nas lijepo zavarali.

Zaboravljeni Lennon i njegova supruga Yoko Ono

Posljednjih godina živim u državi koja se hvalila građanskom solidarnošću i gotovo neprimjetnom razlikom između dobro stojeće srednje klase i bogatijih. Nije se zaboravilo da je čak i John Lennon sa svojom Yoko Ono  čuveni krevetski protest započeo iz hotelske sobe jednog amsterdamskog hotela, odajući tako priznanje državi bez podjela. Najpopularniji "beatles" i njegova dama danima su iz ležećeg položaja poticali na ravnopravnost u svijetu. Istina, tih hippy godina  nije bilo ovako zabrinjavajućeg raslojavanja.  Ili su bogataši onog vremena bolje znali kriti svoje blago.

Nico Wilterdink, profesor sociologije kulture predviđa da će do 2030. godine,  većina zemalja Europske unije ličiti na Ameriku, gdje je ogromna razlika izmedju bogatih i siromašnih. Nizozemski znanstvenik najavljuje eksplozivni razvoj  geta rezervisanih samo za one sa niskim primanjima . Istovremeno će se  betonirati postojanje dva potpuno  odvojena svijeta.  U jednom će se kretati siromašni, u drugom bogati bez, gotovo, ikakvog međusobnog dodira. Tako je već, ustvari, u nekim dijelovima Velike Britanje, a u SAD  desetljećima.

U Europi, nenavikloj na ovakav manir života, dolazi će do tenzija, rastućeg nepovjerenja izmedju dvije, ekonomskim prilikama, razdvojene grupe. Postoji velika vjerovatnoća da sve eskalira u mnogo veću pobunu nego  što je to bilo 1968. godine, kada je kapitalizam nakratko dobio ljudsko lice i nazvao se humanim. Gnjev je tada krenuo s pariških ulica  šireći se po Starom kontinentu. Zahvatio je, čak, i  zemlje sa socijalističkim ili komunističkim uređenjima i režimima. Među njima i nekadašnju Čehoslovacku, Jugoslaviju. Stariji se sjećaju da je to dovelo  do pozitivnih promjena u bivšoj nam zemlji.  Prije svega, za mlade i studente.

Posebno je zabrinjavajuce da sve više, uslovno rečeno, europskog proletarijata  stoji iza mišljenja da su aktualnu ekonomsku krizu namjerno izazvali krupni kapitalisti da bi postali još bogatiji. Tako je u Belgiji i Njemačkoj primjetno  da tajkuni intenzivnije kupuju nekretnine, koje za bogataše nikada nisu bile jeftinije. U rastućoj krizi kada mnogi nemaju ni za kruh, u tvornicama jaguara, porschea, maserattija radi se udarnički u tri smjene da bi se uspjela smanjiti već poduža lista narudžbi nestrpljivih kupaca automobila, od kojih neki staju i preko pola miliona eura.

Jačanje ekstremnih lijevih i desničarskih pokreta

Europski sociolozi ne libe se da kažu da postoji i mogućnost izbijanja građanskog rata. Ne bi to bio sukob nacija, vjera, političkih sistema, nego  siromašnih i bogatih. Primjetna su jačanja ekstremnih lijevih i desničarskih pokreta. I jedni i drugi su za drastične, revolucionarne metode rješavanja sadašnje krize kojoj se ne vidi kraja.

Onda, nešto mislim, ovi tajkuni na Zapadu, bar, još imaju obzira pa se sa svojim bogatstvom razmeću među  "kolegama" po Nici, Monte Carlu. U tim lukama rajskog luksuza, nepojmljivoj većini stanovništva Europe, raskošne jahte se i ne primjećuju u blještavilu materijalne moći...

Naši neiživljeni lovari, što su preko noći, najčešće, kradući u ratu i nazovi miru, varajući poreznike i jadne uposlenike, stigli do sumnjivih miliona, potvrdu svog bogatstva mogu pronaći  paradirajući pred pretrpanim hrvatskim plažama. Ili kupujući stanove i kuće u elitnim naseljima što su niknula na sarajevskim Poljinama, ili na padinama Trebevića i Crnog Vrha iznad marijindvorskog središta Sarajeva.Kvartovima što će imati stražarsku službu I dozvoljen pristup samo hadžijama. Običnim građanima, sirotinji ulaz će biti strogo zabranjen. Sarajevo tako polagano,ali sigurno tone u zabrinjavajući i opasni podijeljeni život. Lokacija tajkunskih naselja koja su na visinima najbolje pokazuje ko je dole, a ko gore.

Bosanski tajkunski primitivizam više me bode nego svi kaktusi propupali iz cvijeća zauvijek izgubljene generacije djece ljubavi i socijalne pravde.