Srbijanski pisac i sociolog Stefan Simić, za kojeg kažu da "mu je srce gromada, a duša pamuk", osvrnuo se na smrt Saše Popovića na sasvim drugačiji način od ostalih. Njegovu reakciju prenosimo u cijelosti.

– Čitam kako ljudi masovno hvale Sašu Popovića, pa imam osjećaj kao da živimo u nekoj paralelnoj stvarnosti.

Do nedavno se ne sjećam da sam ikad čuo neku lijepu riječ o njemu. Vjerovatno i nisam.

Bio je muzički monopolista, koji je ne samo putem svojih, često opskurnih emisija, nametao muzički stil i ukus, nego i mišljenje.

I to sve pod parolom da on, kao, nekome pomaže. Godinama je bio desna ruka Željka Mitrovića i Pinka. Jedan od najvećih ubica duha na ovim prostorima. Htio, ne htio, gledao sam kako ponižava ljude u svojim emisijama, poput nekakvog muzičkog gurua, ili im se podsmijava dok je išao od grada do grada, u potrazi za novim "zvijezdama Granda".

Čovjek bez ikakve harizme, koji je sebi davao za pravo da određuje ko je talentiran, a ko nije. Ko zna koliko je ljudi ismijao pred milionskim auditorijem, a uz to, ko zna koliko je stotina miliona zaradio na tuđim talentima, određujući ko će, šta i kako pjevati.

Klasičan lovac na plijen, koji je uništio mnoge želje i snove. Sjećam se kako je, u emisiji "Utisak nedjelje", već indisponiranu i u padu, Slađanu Milošević "učio pameti". 

A ona je za njega izmislila ne samo muziku, nego i samu pojavu, držanje, glas.

Kao što je Vučić u politici, Dragan J. Vučićević u novinarstvu, to je Saša Popović dugo bio u muzici.

Toliko ga je sve to ponijelo, da smo decenijama bili primorani da ga slušamo, njegove tirade, da nam on određuje šta je dobro, šta je muzika.

Naša duboko licemjerna javnost to kao da zaboravlja.

Ako se iko okoristio o mladim, talentiranim ljudima, to je bio on, pod parolom – da im pomogne. Uvijek je sebe stavljao u prvi plan, i ne sjećam se da sam ga ikad slušao, a da nisam osjetio transfer blama.

Bilo je to još prije masovne upotrebe interneta, kad su ljudi još vjerovali da će ih Saša Popović učiniti zvijezdama.

I ko zna koliko ih je odveo na pogrešan put, što se vidjelo vrlo brzo.

Neko je od tih mladih možda i profitirao, ali najviše on.

Što je više bilo Saše Popovića na televiziji, to je ukus masovno opadao.

On i njegov uticaj, bili su jedan od konačnih udaraca ionako već izgubljenoj mladosti tih godina, kojima su mnogi pametni i talentirani ljudi bili uskraćeni u javnom prostoru, dok su, umjesto njih, morali slušati Sašu Popovića.

Čovjek bez šarma, koji nas je učio šta i kako treba.

Zato ne razumijem, čemu ovolike hvale.

Da ne znam o kome se radi, pomislio bih da je umro neki vrhunski pedagog, koji je znao raditi s mladima, a ne lihvar,
koji je držao ozbiljan monopol nad muzičkom scenom ovih prostora, zadajući konačan udarac onome što je prava muzika
i određujući mnoge stvari. 

I ko zna koliko je karijera uništio. Uvijek sam bježao od takvih ljudi, a on je bio sinonim za sve to.

Zato ne da ga ne žalim, nego sam potpuno ravnodušan, jer znam koliko je zla nanio.

Ozbiljnog, velikog.

Dok se narod veselio uz pjesme, mnogo toga drugog se dešavalo u pozadini.

Nadam se samo da ga neće sahraniti u Aleji velikana, kao tajkuna Kostića.

Ako se taj trend nastavi, obesmislićemo sve ono što je zaista veliko i vrijedno počasti. Ljude duha, a ne profitere na tuđem radu i nesreći.