Piše: Aleksandar TRIFUNOVIĆ (Buka)

Jučerašnje glasanje u Narodnoj skupštini RS pokazna je vježba kako će izgledati svako naredno „istorijsko“ ili „sudbonosno“ glasanje o zakonima koje je Milorad Dodik u posljednja dva mjeseca zamislio da usvoji – bilo da je riječ o novom Ustavu, zakonu o medijima ili o stranim agentima. Metod je jednostavan: sve se može predstaviti kao nacionalni interes, a svako ko se usprotivi može biti unaprijed optužen kao izdajnik, nepatriota, plaćenik ili sluga okupatora.

Više od 20 godina Milorad Dodik cementira potpunu vlast u sopstvenom feudu, Republici Srpskoj nastaloj u Dejtonu, koristeći istu provjerenu taktiku. Opozicija se unaprijed označi kao slaba, neodlučna i izdajnička, ona se kratko pobuni, koprca i konačno pristane na igru pravdajući to navodnim interesima Republike Srpske.

Treba biti pošten pa podijeliti zasluge svima, za Dodikovu političku moć nisu zaslužni samo opozicionari Republike Srpske, već i opozicija i vlast iz Federacije BiH. Sam Dodik je nekoliko puta rekao da bi Harisu Silajdžiću podigao spomenik jer je srušio aprilski paket, omogućivši mu da se politički razmaše. Bećirović i Komšić su nedavnim besmislenim zaključkom o asistiranju EUFOR-a prilikom eventualnog hapšenja Milorada Dodika opet nabacili izlizanu političku loptu Dodiku, uvijek spremnom da je zabije u probušenu opozicionu i državnu mrežu. Besmislenom, jer EUFOR ima sopstvenu komandu, i srećom, lokalni političari nemaju nikakav uticaj na kretanje i djelovanje čak ni ono malo vojnika u misiji očuvanja mira.

Nakon svakog takvog političkog igrokaza Dodik postaje još jači, a njegove optužbe da je opozicija slaba, neorganizovana i oportunistička potvrđuju se kao istinite. Naravno, čast rijetkim izuzecima. Dok Milorad Dodik igra na sve ili ništa, opozicija, iako objektivno nema šta da izgubi, uporno kalkuliše i zapetljava se u sopstvenoj nemoći, očekujući bolji rezultat od očigledno lošeg rada. On je spreman rizikovati sve, što nije malo, dok opozicija ne rizikuje ništa, iako joj je pozicija odavno beznadežna. Potpuno nemoćna da artikuliše ogromno nezadovoljstvo ljudi. Da, ljudi su većinom nezadovoljni.

U privatnom, trgovačkom i profitnom smislu, Dodik na ovaj način kontinuirano pobjeđuje – tome se nema šta dodati. Dodik je gospodar Republike Srpske i s njom, nažalost, može da radi šta god hoće; na tome je radio decenijama, a njegov nemilosrdni koncept sada doživljava punu kulminaciju.

Međutim, u ljudskom, demokratskom, političkom i svakom drugom smislu, ovakvim ponašanjem Dodika kao društvo gubimo svi. To je jedini razlog zbog kojeg ovoj vrsti dosadne, repetitivne političke igre treba posvetiti bilo kakvu pažnju. Ne i smisao, jer smisao je odavno izgubljen.

Kada u jednom društvu pojedinac postane jači i važniji od samog društva, moćniji od institucija i sistema, to društvo je poraženo i osuđeno na nestanak. To je neumoljiva istorijska činjenica.

U ovom trenutku, kada se nalazimo pred mogućim nestankom društva kakvo poznajemo, potpuno je nejasno šta zaista jeste interes Republike Srpske. Treba se ozbiljno zapitati: da li interes Republike Srpske predstavljaju ljudi koji ovdje žive, njihovi međusobni odnosi, preostala priroda, ono malo kompanija koje još posluju, ovdašnja mladost, kultura, pozicija unutar Bosne i Hercegovine – ili su to isključivo političke partije, njihovi lideri Dodik i Draško i njihovi lični interesi?

Dok još imamo mozga, treba mu dati šansu i neprestano se pitati kako je moguće da se vitalni interesi Republike Srpske gotovo uvijek savršeno poklapaju sa ličnim interesima političara i partija, a vrlo rijetko sa običnim malim ljudskim interesima građana koji ovdje preživljavaju čekajući taj obećani bolji život?

U odgovoru na ovo pitanje krije se i odgovor na to imamo li ikakvu budućnost kao ljudi koji ovdje još opstaju. Jer upravo ti ljudi, koji ostaju, rade i bore se iako od društva i sistema nisu dobili ništa osim razočarenja, posljednja su garancija da sutra uopšte može postojati. Ako i oni dignu ruke, ostaće samo političari – a njima društvo nikada nije bilo ni važno ni potrebno.