„Ohrabruje se nastavak poslovne saradnje prijavljene preko subjetka u republici. Dostava preko entitetske linije pretpostavlja provjeru faktura i vozača, odnosno dostavljača. Stanovnici ovog entiteta bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost ne mogu bez daljnjeg prelazit entitetsku granicu. Za sve pojedinačne hitne ili opravdane slučajeve nadležne su lokalne policijske stanice. Zahtjevi se mogu skinut s internetske stranice i poslati elektronskom poštom a odobrenja po ovlaštenju telefonom podići u stanici pa pokazati kontroli. Đaci i studenti upisani u škole van republike imaju mogućnost bezuvjetnog prepisa narednih dana u najbliže škole, odnosno u adekvatne fakultete do okončanja političke krize...“, piše u svom romanu CVII jedan on najboljih savremenih bh. pisaca Damir Ovčina.  Ovo je njegov treći roman koji je izašao krajem 2024. godine.

Pisac u razgovoru za „Slobodnu Bosnu“ govori upravo o ovom političkom romanu, koji je kako je to objasnio roman o budućnosti koji je određen neizgovorenom prošlošću. U navedenom pasusu iz ovog romana, nazire se politička kriza koju je izazvao lider manjeg bh. eniteta u unazad par mjeseci kada je povukao skandalozne poteze, ali i politička previranja formiranjem nove vlasti u BiH. Osim toga, za SB je ekskluzivno najavio i promociju ploče i albuma „Kad sam bio hodža“, naslovljenom poistoimenom romanu koji je doživio i osmo izdanje, što opet govori samo o sebi, kolika je zaniteresiranost čitateljstva u zemlji i regionu.

Damir Ovčina (Foto: Slobodna Bosna)

U Vašoj trećoj knjizi "CVII" koja je politički roman, rekli ste da je roman o budućnosti određen neizgovorenom prošlošću. Kako gledate na Dodikove separatističke namjere, priču oko novog ustava entiteta RS, pozivanje građana da se vrate u RS i ostave poslove u Federaciji itd., jer na neki način da previše ne otkrijemo čitateljima, dotičete se upravo ove aktuelne situacije u zemlji, predvidjeli ste ovu političku krizu. Kako je to na Vas sve lično uticalo, jeste li se u nekom trenutku zapitali zašto sam ostao s porodicom u zemlji?

Mjerim uživo kolko sam tačno opiso tad još slućeno a danas vrlo slično onom. Ta ključna tačka označena bijeložutom zastavom još se nije i doslovno odigrala. Ova sivocrnobijelom skoro u potpunosti jest. Sad potaknut tim opet pišem spinof ovog romana. Roman je kad izvaljani zahvat duboko u stvarnost pa i mora davat sliku neviđenog a mogućeg. S te strane mi milo kako sam sastavio. A opet mi krivo što nisam prije deset godina napiso s istom tačnošću jer pisac mora moć tolko izračunat smjer događaja. Ko kakav maher što na mars šalje čuda.

"Nismo od srednjeg vijeka imali a ni nemamo političara doraslog ičemu ozbiljnom"

Ne mora bit onaj što sanja da će umrijet na marsu. I mene izluđuje i sad je jasno da su naši životi govoreći o mojoj generaciji u širem smislu potpuno određeni jednim ratom bez rješenja. To je priča o narodu koji sticajem koječega nije mogo sam a niko drugi nema da riješi tuđe probleme i nikad neće biti. Mene premišljanje o sadašnjosti vuče u blisku i daleku prošlost pa tako i tries godina nazad da tražim mjesta na kojima se i danas osjeti srž svega i posebno ona na kojima se taj rat moro bolje riješit. Unatoč svom zlu i potcjenjivanju usmjerenom na nas. Tražilo je karaktera i pameti prvog čovjeka čega bilo nije pa pametne ispod njega a nije ih bilo dovoljno. Sve davno sažeto onim snaga sapeta nesposobnom vlašću. Ko da tamo negdje po selima uz Savu naprimjer il ovdje u Kasindolskoj il kod Srednjeg il ispod Igmana u Krupcu i Blažuju, a drugu stranu prema Banja Luci i na treću prema Zvorniku i Vlasenici osjetim ono što sam i tad osjećo. Da je rješenje bilo tamo i da je bilo rješivo. Mi sami pa bi svi uz to nekako za nama il uz nas. Nismo od srednjeg vijeka imali a ni nemamo političara doraslog ičemu ozbiljnom a kamoli ratu. Sva ta nemogućnost da naša kultura, a to nije narodno pozorište ni ramazanski kolko ni božićni koncert ni fond za kinematografiju ni institucije kojekakve ni pjesma evrovizije kolko ni fondaško glupetanje bilo koje vrste već mašina iskustava ideja i shvatanja koja omogućava il ne omogućava rješenja i napredak, stvara slobodu i samouvjerenost, uništava potkupljivanje i fukareštinu, proizvede jasne ciljeve i vrijednosti.

"Fali pameti i snage"

Ovako politika birokrata i šanera nekakvih da izvinete preskakača lastike oslonjena na bjelosvjetsko birokratsko blebetanje nedovoljni su za iscrpljivanje i nadilaženje ove identitetske histerije seljačke filozofije krvi tla vlastohleplja i srebroljublja.

Gledam na to i s tačke oca kolkogod odraslog mladića a s druge strane ko pisac crpim iz svega oko sebe slike za svoje romane i pjesme. Toga ne fali. Fali pameti i snage za rješenje jer ne može nasuprot neostaljinizmu lokaliziranom u dvjetri partije maskirane šatro konstitutivnošću jedna mahaluša jedna seljanka i jedna bezveznjakuša sve ti muškog roda ko ni topalovići prije ovih bilija pitona.

U međuvremenu, izdali ste sedmo izdanje romana "Kad sam bio hodža", te drugo "Ko sam ti ja" u Vašoj izdavačkoj kući Impruva. Dramu na temu "Hodže" ste odavno završili. Kako traju pripreme za predstavu po Vašem prvom romanu "Kad sam bio hodža"?

Sastavio ima brat bratu godina i po dramu. Otad tražeći prostor i glumce udaram na nezainteresiranost sistema jer sam pravim i plaćam a to nije narodni običaj ovdje. Malo je glumaca ko i svega valjanog al ne fali onih koje glumataju status glumica češće neg glume. Gledam malo bliže i budžetsku prevaru ovakvih pozorišta koja su puka kulisa vlasti i instrumenti zaglupljivanja i uspavljivanja uz bogaćenje mešetara i nebrigu ansambala i svakojakih lažnjaka. Provirivši u taj svijet vidim sličnu mantru ko i po školama. Očekivat od škola nešto slobode strasti pameti pristojnosti slično je ko i od ovakve dotirane scene oslobađajuće predstave filmove. Gluplji po školama vode glupe a meščini i ovdje nije ako je ikako puno različito.

Album "Kad sam bio hodža" koja je proistekao iz saradnje Vas i prijatelja Jasmina Vesnića kroz projekat "Radio dva" uskoro bi trebao biti predstavljen javnosti, jer odštampana je ploča. Kada bi se to moglo dogoditi? Kad se sve sabere koja od 10 pjesama koje se nalaze na albumu bila najizazovnija kad se osvrnete na proces stvaranja?

Objavili dosad u jutjubu, tom caru slobode, većinu pjesama. Ima ih još par neobjavljenih doduše malo težih. Forma riječi s muzikom je glavni alat i učilo naše generacije i jazuk je ne iskoristit. Nema čovjeka da ne teži pjesmi i priči pa smo Jasmin i ja gledali skrojit dovoljno otvoreno a opet naše. Od prve Snijeg s Fadilom Redžićem ko Bobom Dilanom, pa dalje Ptica i Berne Balić preko Aerodromskog i sad Šefa u glasu spremnog i drugarski postavljenog Adnana Šarana do meni najbliže kao i tada podržane jaranskim a jakim vokalom Bakira Hadžiomerovića i dalje do još nepreslušanih Pijace i Liturgije, koje je suvereno otpjevo Faris Pinjo, meni najizazovnija bila Dušica. Amel Ćurić vješto iznio i gospodski se ponio. Sav je roman omogućila ta nikad viđena žena i mislio da sam je dobro opjevo a sad vidim nisam još s njom na kraju.

Naslovnica ploče 

I drugi roman i sad drama mi vise na njoj. Imamo i bonus pjesmu o njoj koju nam otpjevo iz dubine naših djetinjstava iznikli Vajta. Pomogla nam četa muzičara sve do Vlatka Stefanovskog a još jedan nemali kombi pjevača nas odbio. Fala im svima. Posebno onim što nisu htjeli jer su tako bolje pomogli zahvat. Neću ih nabrajat mislim ove druge da se neko nehotično zaboravljen ne ražljuti. Dogovorili da sedamnestog juna predstavimo. Datum se sam namjestio i uklopio s naslovnicom.

Sanela Gojak