Piše: Pavle PAVLOVIĆ

Svjetska prijestolnica nesputanih sloboda predaje se krajem aprila do kraja. Tada Amsterdam postaje planetarni lider totalnih neograničenja. Svako može činiti ono što mu je ćeif i ono što ni u ludilu nije zamislivo – ne plaćati porez!

Jer ovdje možeš sve, ali bez plaćanja poreza nikako. Čak i ako ti najbliži ostave imetak ili makar psa ili mačku, valja ti posegnuti za džep. U ovoj demokraciji kako hoćeš foliraj, ali u porez ne diraj. Eh, kada bi tako bilo i kod nas… Dvadeset i sedmi dan četvrtog mjeseca u godini je 365 jutara željno očekivani datum na koji se valja naviknuti. Slavi se rođendan kralja Alexandera kao nekada Titin. Tada ova niska zemlja, kada bi se slikala iz aviona, izgleda kao jedna ogromna naradžasta mrlja. Sve je u znaku boje od koje sam se, prije rata kod nas, ježio. Samo su papci mogli da se pojavljuju u najdrečavijoj boji, kojom se mogu koristiti jedino vatrogasci ili policajci da ih se može dobro skužiti kada su na zadatku i da ih, ne daj bože, kakav ludi automobilista ne bi pregazio. Ali, evo, sada i ja postadoh nosilac boje oranje, kako je ovdje zovu. Čak mi više i ne bode oči, ne diže krvni tlak kao prije dvadesetak godina. Što ti je čovjek, začas se prilagodi, pa čak i na vazda drečavu naradžanstu farbu.

Konindag ili Kraljev dan, zapravo počinje u noci dana prije. Tada milioni lovaca na zaradu bez poreza zauzimaju mjesta na ulicama, trgovima, mostovima, tramvajskim šinama. Na najobičnijim prostiračima poredaju sve ono što misle da im ne treba više doma i onda trguju. Kažu mi da je tako jedan sretnik prije nekoliko godina na ulici kupio original sliku Van Goga, za dva, tri eura. Jadnik što je tušio pojma nije imao šta posjeduje u svom neoporezovanom asortimanu.

Dan razuzdanog veselja ipak je najupečatljiviji na moru kanala "Venecije Sjevera”. Čini ti se kao da je svih milion i nešto stanovnika Amsterdama na većim ili manjim brodovima, splavovima, barkama, sojenicama. Zato je moje mjesto već godinama pored kanala. Tek tu najbolje možeš da doživiš pravu feštu od Kralja. Lijepo sjedneš na neku klupicu, uzmeš pivicu, digneš ručicu i dok imaš snage mašeš oranje curicama što promiču pored tebe. Kako koja pivica u gajbi manje, tebi raja na brodovima, splavovima sve ljepša, narandžastija. U takvim trenucima nadahnuća ide piva ko hladno mlijeko na mamurluk. A i da ti neku mladalačku snagu da ovakav džuturum, kao što sam, uskoči na neku lađu i zajedno s mladom rajom skakuče po plovilu izazivajući ravnotežu i prevrtanje brodice.

Na radiju javljaju da je na ovaj  Kraljev dan u Amsterdamu, pored žitelja čaršije, slavilo još 650.000 uljeza sa strane. Dakle, u jednom danu najveći grad Holandije se, gotovo, udvostručio, a ti to u raspojasanom veselju ni ne primjetiš. Znaš da je frka, gužva, to si i očekivao i hajde dalje s feštom. Ko će kontati o statistici kada mu pod nos poturaju zarošenu čašu tek natočenog heinekena.

Ali kako decilitri piva klize niz grlo, polagano naviru maliganska prisjećanja. Pred oči izbijaju slike nekakvog Dana mladosti, što je doduše počinjao mjesec dana poslije nego ova oranje gužva na kanalima. Znaš kako si noćima zamišljao da nosiš Štafetu mladosti, kako trčiš pred svom rajom u bijeloj košulji, s crvenom maramom i plavom kapicom. Svi ti plješću, a ti velik do neba. Snovi te uvode na veliki stadion, najčešće je to bio onaj Partizanov u nekadašnjem glavnom gradu zajedničke zemlje. Bez daha se uspinješ uz stepenice što vode u visove, gdje te očekuje gorostasni sin naših naroda i narodnosti. Srce lupa, hoće da iskoči, snaga te polagano napušta, a ti paraliziranog mozga pokušavaš da se još jednom preslišaš o već dvije hiljade puta ponovljenoj poruci omladine, radničke klase, vojnika i odanog mu puka. Stižeš pred njega, a on velik, beskrajan, mudro nasmijan, očekuje da iz tvoje vlažne šake primi umjetnički ukrašenu palicu, koju su prije tebe nosili milijuni mladih po šumama i gorama i radničkim halama naše zemlje ponosne. I ti, kao i gotovo uvijek svi prije tebe, zabrljaš onda kada se to najmanje smije. Ili zaboraviš tekst, ili pomiješaš riječi ljubavne poruke masa najvoljenijem vođi. On te tada pogladi mekom rukom i još blažim pogledom, i stid koji te oblije zbog tupog mozga nestane u trenu...

- Hej Paul, dreknu mi netko pored uha. Nizozemski prijatelj nudi još jednu hladnu bocu piva. Umjesto da budem zahvalan, ja ljut kao ris. Zbog gutljaja što će me sigurno odvesti do prenatrpanih toaleta, razbio mi je sanjaranje koje je tako čudno, činilo mi se ničim izazvano, zaokupljalo ovo malo moždanih vijuga što je preostalo…

Onda se sjetim šta me je, zapravo, najviše zanimalo u jednom danu na čije sam ludo slavlje već godinama navikao. Mediji su zabrinuto nagađali kako će kraljica Maxima i njene princese izdržati cijeli dan svečanog slavlja na petama višim od 10 centimetara. Ili, kako su Holanđani reagovali na Kraljevu izjavu dva tri dana pred njegovog rođendana. Tada je izjavio da se od pamtivijeka miroljubljiva zemlja mora naoružati do zuba. Ili kako će svijet reagovati da Nizozemska slavi dok Papu sahranjuju?!

...E, što ti je ludi Bosanac, umjesto da se do krajnosti prepusti fešti, kao sav normalan narandžasti narod oko njega, on traži belaja. Sam sebi stavlja kamenčice u cipelu da ga zauvijek žuljaju.