On je najubojitiji napadač za kojeg vjerovatno nikad niste čuli. U karijeri je zabio više od 400 golova, što ne bi bilo toliko čudno da se nogometom nije počeo baviti s 22 godine

Aleksandar Đurić, 54-godišnji Dobojlija, prije toga je u nevjerovatnim okolnostima nastupao na Olimpijskim igrama u sasvim drugom sportu, a u Barcelonu je 1992. godine krenuo - autostopom. Zbog nastupa za Bosnu i Hercegovinu na tim Igrama trajno ga je zamrzio otac pa s njim do smrti nije progovorio ni riječi.

Dezertirao je iz Vukovara jer nije želio ubijati nedužne ljude i zbog toga je mislio da će ga ubiti. Nogomet ga je preko Mađarske odveo u Australiju i onda sasvim slučajno u Singapur, u kojem je i danas živa legenda. U prvom desetljeću ovog milenija zabio je 327 golova i bio je statistički najbolji napadač na svijetu.

U karijeri je upisao čak 22 hat-tricka. Za Geylang United je u 126 utakmica postigao 97 golova. Za Singapore Armed Forces zabio ih je 129 u 150 utakmica, a za Tampines ih je upisao 78 u 137 utakmica. Samo u prvenstvu.

Đurićev život je poput filma i ne bi bilo loše snimiti ga. Scenarij može biti njegova autobiografija. Čovjek koji je u ratu izgubio pola porodice danas živi sa zaraznim osmijehom na licu, a s novinarima zagrebačkog Tportala je sjeo na kafu na Sunset Sport Festivalu u Zadru. Dan ranije održao je panel o svojoj karijeri, a posjetitelji su u nevjerici slušali što govori i onda ga pozdravili ovacijama.

Aleksandar Đurić (Foto: tportal.hr)

Đurićev razgovor za zagrebački Tportal.hr prenosimo integralno: 

Pokraj vašeg imena danas stoji zastava Singapura. Rođeni ste kao Srbin u Bosni u Jugoslaviji. Aleksandre, što ste vi zapravo?

Srbin sam, ali sam Bosanac. Pravi Bosančeros, kako se kaže, i Singapurac. Bio sam Jugoslaven, onda se ta zemlja raspala pa sam bio izbjeglica jer te zemlje više nije bilo. Bosna je uvijek bila moja i bit će moja. Ali gledaj, meni roditelji nikad nisu govorili što sam ja. Bio sam iz malog srpskog sela, do nas je bilo muslimansko selo, i nikad nije bilo nikakvih problema. Moja dva najbolja prijatelja su muslimani, Damir i Samir, dandanas smo dobri.

Bili smo čudo. Mi smo kao djeca išli plivati i skakati u Bosnu, a to je ipak ozbiljna rijeka, i nitko nije znao plivati. Nemam pojma kako se nitko nije utopio i kako smo svi ostali živi, ali tko je o tome razmišljao. Roditelji nisu imali pojma što radimo. Skačemo u vodu pa tko živ, tko mrtav, samo da ti se obale nekako dočepati. A kad danas gledam djecu i roditelje… Nemoj ovo, nemoj ono, nemoj skočiti tu, nemoj tamo, udarit ćeš se, slomit ćeš se. Što smo mi sve radili… A bilo nam je predivno!

Samira sam vidio neki dan u Doboju prvi put nakon 35 godina. Nas djecu nitko nije pitao tko smo i što smo, samo smo se družili. Ma volio bih da se to promijeni, da nestanu te tenzije i nadam se da će se to i dogoditi. Nijedan narod na ovim prostorima ne može sam živjeti, hoćeš-nećeš moramo živjeti skupa. Bosna je moj dom, ali Singapur mi je dao drugi dom, jako puno toga mi je dao.

Kako ste krenuli u nogomet?

Krenuo sam kao golman u Slozi iz Doboja jer sam bio visok i mršav. Tad su ti treneri bili i mama i tata i nije te nitko pitao: 'A što bi ti igrao?' Ti si visok - na gol. Ako si brz - u napad. Ako si debeo - idi vježbaj, ti nisi ni za što! Da to danas kažeš djeci, završio bi odmah u zatvoru. Bio sam dobar golman i jako brzo sam iz pionira prešao u juniore. Imao sam jako dobre reflekse i mislim da sam to razvio kao dijete penjući se po tim stablima, ogradama i svemu, tako se razvijaju motoričke sposobnosti.

Leglo mi je to, ali iskreno, na golu mi je bilo dosadno. Mogao ti je tvoj igrač vratiti loptu u ruke pa je sve to bilo nekako sporo. Htio sam neku akciju i rekao sam treneru da neću više biti golman i on mi je rekao: 'Dobro, možeš ići.' I tako sam se vratio igrati u svoje selo, ali sam tad počeo i veslati.

Svaki klinac želio je igrati nogomet, odakle vi u veslanju?

Imao sam kokošja prsa kao dijete i doktor mi je rekao da ih moram nekako razvući. On mi je napravio pojas koji sam nosio dvije godine i morao sam ga redovito zatezati da stisnem prsa, razvučem ih. Non-stop sam ja to nosio, ljeti me svrbjelo sve unutra od znoja i naravno da su mi se svi rugali. Imao sam 12 godina, u školu s tim svaki dan, zamislite kakav je to bullying bio. U Bosni si, nemaš šanse da se izvučeš. Taj doktor mi je rekao da idem veslati u lokalni kajakaški klub jer će mi to koristiti.

Moja dva prijatelja već su bila u tom klubu i rekli su mi da dođem i ja jer ću dobiti Adidasovu trenirku i tenisice. Doktor mi kaže da moram trenirati, ovi mi kažu da ću dobiti Adidasovu opremu - pa gdje ćeš bolje kombinacije!? E sad, nisam znao plivati, a morao sam prijeći rijeku Bosnu da dođem do kluba. Poznavao sam rijeku i znao sam da je prvi dio plitak i da ga mogu prehodati, ali onaj drugi je za*eban jer je dubok. No nekako sam ja to, ni sam ne znam kako, preplivao, napio se valjda deset litara one Bosne prljave, došao u klub i počeo veslati.

Kako vam je išlo?

Moraš krenuti s kajakom, to je osnova i tek onda možeš u druge discipline. Prve godine bio sam pionirski prvak države i sljedeće godine mi trener kaže da im nedostaje kanuista i da bih ja mogao biti dobar u tome jer sam visok. Kanu i kajak su sasvim različite tehnike, ali sam i to svladao. Bio sam juniorski prvak države i onda najmlađi seniorski prvak države. Stvarno sam bio dobar. No sa 17 godina morao sam ići u vojsku, bio sam i tamo valjda najmlađi.

Nas dobre sportaše poslali su u školu rezervnih oficira u Bileći. Završio sam je kao treći u klasi, poslali su me u oficirsku školu i išao sam na specijalizaciju u specijalne jedinice. Dobio sam čin potporučnika i završio sam u Zagrebu kao tjelohranitelj nekom slovenskom generalu JNA. Na Jarunu sam veslao svako poslijepodne, svaki dan, i uživao sam. Vratio sam se u Doboj, bio sam 1991. godine prvak Jugoslavije na zadnjem prvenstvu i onda sam morao ići u taj nesretni rat.

Što ste radili u ratu, jeste li sudjelovali u vojnim operacijama?

Vodio sam specijalnu jedinicu i 1991. godine poslali su nas prvo do Fruške gore, a kad smo krenuli prema Borovu, shvatio sam da nas u biti šalju na Vukovar, da moja jedinica i ja napadamo neke nedužne ljude. Čovječe, ja da ubijam nekoga, da pucam po nekome? Ma ne dolazi u obzir. Nasreću, nisam bio u Vukovaru, ali nažalost sam bio oko njega i vidio sam sve i svašta. Strahote.

Tamo su bili Arkanovi i Šešeljevi ljudi, a nama pripadnicima JNA su prijetili. Jedan od njih mi je rekao: 'Znaš ti da JNA ne postoji, što vi radite ovdje?' Iskreno, nisam mislio da ću ostati živ. U jedinici sam imao Hrvate, Srbe i Muslimane, sve djeca od 18 godina sa mnom djetetom na čelu, imao sam 21 godinu. Sjedimo u nekom skloništu, lete granate i mene moji pitaju: 'Potporučniče, što da radimo?' Otišao sam do komandanta, rekao sam mu da mi veze nemamo s ovim što se događa i da ja svoje ljude vodim odavde. Uhitili su me, dobio sam nekoliko udaraca, oduzeli su mi čin, razoružali su nas i odveli me u zatvor. Sreća da me uhitila JNA, a ne šešeljevci ili arkanovci, jer se ne bih izvukao.

Bio sam nekoliko dana u zatvoru i onda su me sproveli nazad u Doboj, gdje sam trebao čekati suđenje jer sam dezertirao. Otac je sredio da me puste doma na jedan dan da se operem i presvučem i rekli su mi da se moram vratiti odmah nazad. Sa starim nisam nikad imao dobar odnos jer je bio alkoholičar, ali me te večeri posjeo i rekao mi: 'Sine, ti ćeš preko granice, a brat će ti tu ostati. Imam samo vas dvojicu, pa barem jedan da ostane živ. Ti ćeš se snaći, ganjaš taj kajak, igraš nogomet, ne brinem se za tebe.' I te večeri sam pobjegao.

Kamo ste pobjegli?

U Mađarsku. Do granice sam došao autom, a na graničnom prijelazu Horgoš radio je naš poznanik iz Doboja. Na granici su uhićivali sve koji su pokušali otići, a ja sam još bio dezerter, tek bi mene uhitili! Rekao mi je da ćemo on i ja zagrljeni hodati, nešto ćemo razgovarati i tako ćemo do ničije zemlje. Došli smo do mađarske strane i samo mi je rekao: 'Sad bježi.'

Nekako sam prešao preko granice i dočekao me moj prijatelj Arpad, koji mi je u životu puno pomogao. Kod njega u Szegedu živio sam nekoliko mjeseci kao izbjeglica, on mi je posuđivao novac, ne znam gdje bih danas bio bez njega. Tamo sam dočekao lipanj 1992. i taj nevjerojatan poziv na Olimpijske igre u Barcelonu.

Kako ste uopće završili na Olimpijskim igrama? Ispričajte nam to.

Bosna i Hercegovina bila je nova država i dobila je pravo nastupa na Olimpijskim igrama. No budući da je bila stara tek nekoliko mjeseci, nije mogla dati svoje sportaše u kvalifikacije pa joj je rečeno da može poslati deset njih u individualnim sportovima. I kaže meni Arpad da je do lokalnog radioamatera došla vijest da me traži Olimpijski odbor BiH.

U Sarajevu su se me sjetili kao dobrog kanuista, načuli su da sam izbjeglica u Mađarskoj i preko radioamatera su nekako uspjeli doći do mene. Otišao sam u tu radiopostaju i javio se Olimpijskom odboru. Rekli su mi da žele da predstavljam BiH i da imam jedan dan da se odlučim jer moraju poslati popis sportaša, a Olimpijske igre su za mjesec dana! Sjećam se da sam hodao prema stanu i razmišljao što da radim.

Nisam se mogao javiti kući, jer nije bilo telefonske veze, da s njima porazgovaram. Znao sam da su i otac i brat u srpskoj vojsci i kako ću ja sad nastupati za Bosnu i Hercegovinu? Ali mene je zanimao samo sport, bio sam sportaš cijeli život i na svoju ruku javio sam u Sarajevo da idem na Igre.

Negdje smo pročitali da ste u Barcelonu krenuli autostopom. Je li to točno?

Jest! Iz Sarajeva su mi rekli da će mi poslati faksom potvrdu da idem na Olimpijske igre i da moram doći u Ljubljanu, odakle ćemo avionom u Barcelonu. Pa kako ću ja sad do Ljubljane, čovječe, pasoš mi ne vrijedi, kako ću preko granice, a moram preko Austrije u Sloveniju!? Prijatelj me nije mogao voziti skroz do granice, odvezao me do autoputa i rekao mi da stopiram. Stao mi je neki kamion i povezao me. Pita vozač mene: 'Kuda ideš?' Ja kažem: 'Idem na Olimpijske igre u Barcelonu.' A on podrugljivo kaže: 'Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja.' Naravno da mi nije vjerovao.

Ostavi on mene kod granice, opet ja pješke preko, dođem do austrijskog prijelaza i kucam na onaj prozor. Dajem taj svoj crveni pasoš, kaže mi policajac da on ne vrijedi i pita me na engleskom kamo idem. Znao sam nešto engleskog i kažem mu da idem do Slovenije pa na Olimpijske igre, a on me pogleda i kaže: 'Ideš, ideš, kako da ne. Idem i ja!' Ni on mi nije vjerovao! Ali imao sam taj faks od Olimpijskog odbora, pokazao sam mu ga i on mi je rekao da pričekam i otišao.

Sjedim tamo, s tom jednom torbicom koju sam imao, kad evo njega za deset minuta s još pet oficira. Tu sam bio siguran da je kraj. Ili će me deportirati ili ću u zatvor, nema treće opcije. Dođe do mene, okrene se prema oficirima i na engleskom im kaže, da ja razumijem: 'Žalite se na svoje živote, a on je izbjeglica i radi sve da bi otišao na Olimpijske igre.' Nisam mogao vjerovati. Našao mi je vozača policajca koji me odvezao ravno u Ljubljanu i tamo sam se sastao s ostalim članovima naše male delegacije. Neki su bili izbjeglice kao ja, neki su došli iz Amerike, neki direktno iz Bosne čak i kroz tunel ispod Sarajeva.

Kako ste prošli na Olimpijskim igrama?

Pa kako ću proći kad nisam imao ni kanu ni veslo, ništa! Španjolci su mi dali neki očajni čamac, onaj za treninge deset kilograma teži od normalnog, i u njemu nisam imao nikakve šanse. Ispao sam u kvalifikacijama, ali to nije ni važno, bio sam na Olimpijskim igrama! Imao sam onu akreditaciju oko vrata i mogao sam se besplatno s njom voziti metroom i busom i ići na sva natjecanja. Neki su išli u šoping. Ma kakav šoping, nemam banke u džepu, daj da gledam sport.

Aleksandar Đurić (Foto: tportal.hr)

Sve živo sam gledao, jedino nisam mogao na košarkaški turnir jer si za to morao imati karte. U olimpijskom selu smo bili zgrada do hrvatske delegacije. Kod kuće ratujemo, a na Igrama zgrada do zgrade, što ti je život. Aco i Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Zoran Primorac… Družili smo se svi. Nekoliko metara dalje sjedi Carl Lewis, sve te zvijezde koje sam gledao na televiziji i zbog kojih sam i zavolio sport. Talijani su nam dali neke trenirke i na leđima je ogromnim slovima pisalo 'Bosna i Hercegovina', nisi nas mogao promašiti, bili smo atrakcija.

Sjedim na ručku i dođe do mene neki čovjek, a ono Nikola Pilić. Pitao me odakle sam i je li sve u redu s obitelji, jesu li svi živi. Rekao sam mu da nemam pojma, da ne rade telefoni i da ništa ne znam. I on mahne nekome da dođe do nas, kad dolazi Boris Becker. Ne možeš doći sebi. Sjedne Becker pokraj mene, malo smo popričali. Ej, Becker priča sa mnom!

Otvaranje neću nikad zaboraviti. Dobili smo ovacije čitavog stadiona, nas deset predstavljamo Bosnu i Hercegovinu. Pričao mi je brat kasnije da su on i majka gledali otvaranje na televizoru, a otac nije želio. Od tad pa sve do pred smrt nije sa mnom više razgovarao zbog toga.

Gdje ste se vratili nakon Igara?

U Szeged, gdje da idem? I dalje sam bio izbjeglica, kući nisam mogao i vratio sam se u Mađarsku. Nisam imao posao, nisam imao para i nakon nekoliko mjeseci, u rujnu 1992., otišao sam u Švedsku. Plan mi je bio zaposliti se kao šofer jer sam obožavao kamione, a i nisam znao što bih drugo radio. I danas mi je san vratiti se u Europu na godinu dana i voziti šleper, možda to jednom i napravim, ha, ha.

Uglavnom, krenuo sam prema Švedskoj i došao do Gdanjska, odakle se brodom išlo do Malmöa. Bilo nas je puno s Balkana i svi su prije ukrcaja bacili pasoše, ali ja sam i dalje čuvao onaj naš crveni jer je to bio jedini dokument koji sam imao. Ako dođeš bez pasoša, onda si izbjeglica i možeš dobiti neki azil, a ako ga imaš, onda možeš imati problema. Znali su da sam došao iz Mađarske i da nisam direktno stigao kao izbjeglica i nisu znali što će sa mnom.

Dok sam čekao, trenirao sam u AIK-u iz Stockholma i bili su zadovoljni, ali me Švedska odlučila deportirati u Mađarsku i onda je krenula ta moja nogometna priča. Tko zna, da su me Šveđani ostavili, danas bih možda bio samo šofer…