Oktobarski izbori 2026. godine neće biti rutinsko odmjeravanje stranačkih infrastruktura. Biće to test zrelosti društva da izabere između države u kojoj su građani nosioci suvereniteta ili države u kojoj su 'vlasnici naroda' arbitri identiteta, lojalnosti i političke sudbine. Glas koji će građani dati neće odlučivati samo o sastavu Predsjedništva, nego o tome hoće li ova zemlja nastaviti da živi u sistemu etničkih ekskluziviteta ili će započeti proces ustavne i političke transformacije ka građanskoj državi, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.

U tom smislu, pitanje nije ko je 'nečiji kandidat', nego da li će pobijediti ideja jednakih prava za sve ili koncept 'vlasništva nad narodom' koji već tri decenije proizvodi blokade, ucjene i institucionalnu paralizu.

'Legitimno predstavljanje' ili političko vlasništvo?

Tri decenije nakon rata, još uvijek živimo u sistemu koji nije izgradio funkcionalnu demokratiju. Dejton je bio mirovni sporazum, a ne ustavna vizija budućnosti. On je institucionalizirao model upravljanja koji danas proizvodi blokade i stalnu krizu. Politička scena i dalje funkcioniše na logici da su narodi vlasništvo političkih stranaka. U toj logici, identitet nije lična činjenica nego partijska dozvola. Političke centrale žele da odlučuju ko je 'pravi' predstavnik i ko ima 'legitimitet'.

Politički tandem koji oličavaju Milorad Dodik i Dragan Čović ne krije da im je cilj očuvanje modela u kojem je narod iznad građanina, kolektiv iznad pojedinca, a veto iznad zakona. U takvom sistemu, država je talac partijskih centrala, a građani su statisti.

Jedna od najvećih obmana savremene bh. politike jeste teza o 'legitimnom predstavljanju'. Pri tome, Ustav Bosne i Hercegovine ne poznaje kategorije poput 'hrvatskog člana' ili 'bošnjačkog člana' Predsjedništva, nego člana iz reda određenog naroda. Ta razlika nije semantička nego suštinska i ruši čitavu konstrukciju političkog vlasništva nad identitetom.

Ako se prihvati logika da pripadnik jednog naroda može glasati samo za kandidata iz 'svog' naroda, onda se uvodi politički geto. Upravo zato kandidatura Slavena Kovačevića izaziva nervozu. Kandidatura je potpuno legalna i legitimna, ali dovodi u pitanje monopol nad tumačenjem identiteta. Otud burna reagovanja na ovu kandidaturu iz nekih bh. političkih subjekata.

Prijedlog Izbornog zakona kojeg je napisao HDZ BiH je pokušaj uvođenja svojevrsnog principa 'kontroliranog geografskog podrijetla', prema kojem politička legitimnost ne proizlazi iz ustavnog prava pojedinca, nego iz njegove kantonalne adrese.

Presude koje čekaju državu

Godinama Bosna i Hercegovina ignoriše presude Evropskog suda za ljudska prava. Te presude nisu apstraktne. One su jasne: sistem koji diskriminira građane na osnovu etničke i teritorijalne pripadnosti nije kompatibilan sa evropskim pravnim poretkom.

Borba protiv diskriminacije je važan dio Kovačevićeve biografije. Zato njegova nominacija na predstojećim izborima ne znači samo ulazak u izbornu trku, nego ulazak ustavnog pitanja u samo središte kampanje.

Ako se u Predsjedništvu nađe glas koji će dosljedno insistirati na izvršenju presuda iz Strazbura, tada evropske integracije mogu postati realan proces. Ako ne, EU put ostaje politička parola. Implementacija presuda nije napad na konstitutivne narode. Ona je napad na privilegije političkih elita koje žive od permanentne krize.

Dejtonska logika kolektivnih vetâ i etničkih ekskluziviteta postala je kočnica svakog ozbiljnog iskoraka. Dejtonski Ustav nije dovoljan da izgradi evropsku državu. Kovačevićeva kandidatura zato je politički izazov postojećoj arhitekturi moći. Implementacija presuda ESLJP i jačanje građanskog principa nisu napad na identitete, nego jedini način da identitet prestane biti političko oružje. Jednakost pred zakonom ne znači ukidanje identiteta.

Dejtonski poredak kao mir bez države

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine nije ceremonijalni organ kako se često želi predstaviti u javnosti, nego dio izvršne vlasti države. Stoga, odnos snaga unutar Predsjedništva određuje politički pravac zemlje. Neizlazak na izbore nije neutralan čin, nego politički izbor s posljedicama. Svaki neiskorišteni glas jača disciplinovane biračke mašinerije onih koji žele zadržati postojeći model.

Hoće li Bosna i Hercegovina ostati zemlja u kojoj su partije vlasnici etničkih grupa, ili će postati država u kojoj je svaki građanin politički subjekt?

Predstojeći izbori nisu luksuz izbora između nijansi, radi se o izboru između dva politička koncepta. Ako pobijedi ideja etničkog ekskluziviteta, kriza će biti produžena. Ako pobijedi ideja jednakosti građana, otvorit će se prostor za evroposke integracije Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu, Kovačevićeva kandidatura je svojevrsni referendum, a odgovor na sreću neće dati političke elite, nego građani.