Sukob između BH Telecoma i grupe domaćih TV kanala, među kojima je i Hayat TV, na prvi pogled se nastoji predstaviti kao hladan, pravno-komercijalni spor oko distribucijskih prava. No, već površna analiza pokazuje da je riječ o mnogo dubljem problemu: o sudaru tržišne moći, političkog utjecaja i ustavne obaveze zaštite slobode informiranja i medijskog pluralizma, piše prof. dr. Hazim Bašić za novinsku agenciju Patria.

Distributer nije neutralan posrednik

U savremenim medijskim sistemima distributeri televizijskog signala više nisu puki tehnički prenosioci sadržaja. Oni su čuvari pristupa inoformacijama ukupnoj javnosti. Kada jedan dominantan operator, a BH Telecom to nesporno jeste, odlučuje koji će mediji biti dostupni stotinama hiljada domaćinstava, ta odluka nužno proizvodi političke i društvene posljedice, bez obzira na formalna objašnjenja.

U tom smislu, upozorenje Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99 pogađa samu srž problema: sloboda medija nije samo pravo emitera da proizvode sadržaj, već i pravo građana da tom sadržaju pristupe. Bez tog pristupa, sloboda informiranja postaje apstraktna fraza.

Pravno pitanje koje nije samo pravno

Direktor BH Telecoma insistira na tome da je riječ isključivo o zaštiti zakonitosti i javnog interesa, navodeći sumnje u poslovni model i vlasničku strukturu portugalske firme „VIP Team United“. Međutim, u isto vrijeme, iz njegovih izjava proizlazi zahtjev koji je pravno i regulatorno krajnje problematičan: da se televizije odreknu ugovora sa svojim legitimnim zastupnikom i pristanu na nekomercijalno emitovanje.

Tu dolazimo do ključnog pitanja: Da li javno preduzeće s dominantnim tržišnim položajem ima pravo da uslovljava emitere da se odreknu komercijalnih prava kako bi ostali 'vidljivi' građanima? Odgovor, prema važećem regulatornom okviru BiH i evropskim standardima, glasi – ne. Ili pojednostavljeno, BH Telecom kao državna kompanija je spreman plaćati TV pakete kakvi su: Pink, HBO, Arena, Cinemax, ... ali ne i 'BiH TV-paket' kreiran od strane 'VIP Team United', koji obuhvata dvadesetak bosanskih TV kanala među kojima je i Hayat.

Zakon o komunikacijama BiH, pravila Regulatorne agencije za komunikacije (RAK), kao i praksa Evropskog suda za ljudska prava, jasno naglašavaju principe: nediskriminacije, proporcionalnosti, zaštite pluralizma i zabrane zloupotrebe dominantne tržišne pozicije.

Ako je spor oko cijene ili prava, on se rješava pred sudom i regulatorom, ne prekidom signala. Isključenje medija iz ponude predstavlja krajnju mjeru, dopuštenu samo u slučaju dokazanog kršenja zakona ili regulatornih pravila, što u ovom slučaju nije utvrđeno.

Predizborna godina i 'slučajne' odluke

Posebnu težinu ovom slučaju daje činjenica da se sve dešava u predizbornoj godini. U takvom kontekstu, svako sužavanje medijskog prostora, naročito prostora kritičkih i utjecajnih medija, ima direktan efekat na demokratski proces.

Zato tvrdnja da je riječ o 'čisto ekonomskom pitanju' ne može stajati sama za sebe. U
demokratskim društvima ne postoje ekonomske odluke velikih javnih sistema koje su politički neutralne. Posebno ne kada na čelu tog sistema stoji osoba bliska jednoj političkoj opciji, a pogođeni medij ima izražen kritički odnos prema vlasti.

Uporedna praksa: region kao upozorenje

Primjeri iz regiona nude jasnu pouku. U Srbiji, sukobi između Telekoma Srbije i United Media pokazali su kako državne telekomunikacijske kompanije mogu postati instrument političkog pritiska na medije. U Hrvatskoj i Crnoj Gori slični sporovi rješavani su uz snažnu ulogu regulatora, upravo kako bi se spriječila tiha cenzura putem tržišta.

Jedno je zajedničko svim tim slučajevima: kada regulator ne reaguje blagovremeno i odlučno, tržišni spor prerasta u političko discipliniranje medija.

Širi kontekst: ko upravlja BH Telecomom i s kojim ciljem?

Ovaj spor se ne može posmatrati izolovano od šire slike upravljanja BH Telecomom. U javnosti se istovremeno vode rasprave o enormnom zaduživanju kompanije radi kupovine Telemacha, što otvara ozbiljna pitanja strateškog smjera, prioriteta i političkog utjecaja na odluke uprave.

U tom kontekstu, postaje legitimno pitati: Da li je selektivna 'principijelnost' prema domaćim medijima zaista pitanje zakonitosti ili demonstracija moći?

Test za institucije, ne samo za medije

Slučaj BH Telecom – Hayat nije spor između jedne kompanije i jedne televizije. To je test institucionalne zrelosti Bosne i Hercegovine. Također, to je i test nezavisnosti regulatora, test odgovornosti javnih preduzeća, kao i test stvarne posvećenosti slobodi medija.

U demokratskom društvu ne smije postojati „tehnička odluka“ koja proizvodi političke posljedice bez javne i institucionalne kontrole. Pravo građana da budu informirani ne može biti kolateralna šteta tržišnih kalkulacija, niti sredstvo pritiska u političkim obračunima.

Suverenitet, kako je s pravom poručio Krug 99, ne pripada ni distributerima ni partijama, on pripada građanima. A građani imaju pravo na pluralizam, izbor i istinu.