Piše: Nermin TURSIĆ

Postojanje političke krize u Bosni i Hercegovini je trenutno jedina činjenica oko koje se slažu vladajući, ali i opozicioni politički akteri. Međutim, kada je pitanje razumijevanja njenog uzroka i načina njenog prevazilaženja to postaje predmet njihova razilaženja i ulaznica za etnopolitičke sukobe. Razlike u stavovima postaju još i izraženije kada se nastoji odrediti način, obim i sadržaj potrebnih političkih promjena u cilju prevazilaženja iste. Tada dolazi od izražaja etnopolitička kontardiktornost u pogledu moguće promjene ustavno-pravne strukture bosanskohercegovačke države.  

Nažalost, situacija nije mnogo bolja niti na polju akademskih i teorijskih razumijevanja. Kod većine akademskih radnika primjetan je subjektivni oblik teoretiziranja utemeljen u etnoideološkom ili interesnom konceptu. Uprkos tome, ipak su se etablirala dva suprostvaljena teorijska koncepta u pogledu potencijalne izmjene pravno-političkog i administrativno-teritorijalnog uređenja Bosne i Hercegovine. 

S jedne strane, imamo zagovornike očuvanja postojećeg ustavno-pravnog poretka zasnovanog na kategoriji konstitutivnosti i etničke dominacije i one koji se zalažu za promjenu ustavno-pravnog poretka države Bosne i Hergovine zasnovanog na principima građanskog uređenja. Razlika između ova dva koncepta je prije svega u činjenici što etnički koncept u fokus političkog interesovanja postavlja etnokolektivitete, dok građanski naglašava ulogu građanina kao osnovnog subjekta prava i nosioca suvereniteta.  

Za razliku od akademsko-teorijskog koncepta, realna politička stvarnost počiva na tri suprostavljena principa. Prvi je oblik secesionističke politike koju sprovode aktuelni vlasti entiteta „RS-a“, drugi je politika „federalizacije“ ili izgradnje „trećeg entiteta" koju zagovaraju predstavnici bosanskih Hrvata i treći princip se očituje u „bošnjačkom“ odupiranju ovim politikama kao prijetnjama po opstanak države Bosne i Hercegovine.

Ključno pitanje je šta ovi politički principi znače za budućnost države Bosne i Hercegovine?

Naime, prelazna namjera politike secesionizma bosanskih Srba je stvaranje „Srpske države“ u Bosni i Hercegovini, dok je krajnja teritorijalna fuzija entiteta „RS“ sa Srbijom. Ista se oslanja na politčku podršku vlasti Srbije. Javno je proklamovana odmah nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma kada je tadašnji predsjednik SR Jugoslavije Srbije, Vojislav Koštunica, izjavio "da je, pored Srbije, RS druga srpska država".

Isti je 2002. godine, u Malom Zvorniku rekao da je „RS deo porodice koji je samo privremeno odvojen od matice Srbije.“ Njegova politika se zasnivala na postizanju „kulturnog, ekonomskog i duhovnog jedinstvu srpskog naroda.“ Ti postulati su postali temelj političkog djelovanja zvaničnog Beograda prema Bosni i Hercegovini. Njih danas potvrđuje „Deklaracija Svesrpskog sabora“ čiji se glavni akteri Aleksandar Vučić i Milorad Dodik.

Radi se o dokumentu zasnovanom na dominaciji velikodržavnih politika i teritorijalnih ambicija. Odnosno, današnji Vučičev „Srpski svet“ znači modificiranu verziju Miloševićeve „Velike Srbije“.  

Kada je u pitanju politički koncept federalizacije Bosne i Hercegovine, to jednostavno znači pokušaj formiranja trećeg entiteta pod apsolutnom etničkom i političkom dominacijom bosanskih Hrvata. Naravno da korijeni ovakve politike nastoje reanimirati protuustavnu paradržavnu tvorevinu tzv. „Herceg-Bosnu“ koja je bila instrumentalizirana od strane Franje Tuđmana u cilju njenog pripajanja Republici Hrvatskoj. Iako je „Washingtonskim sporazumom“ formalno prestala da važi, ideja o njenoj obnovi je ostala živa. Neuspješni pokušaj njene reanimacije u formi uspostavljanja „hrvatske samouprave“, odnosno trećeg entiteta, desio se pod vodstvom Ante Jelavića.

Isti je smijenjen sa pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine uz izrečenu zabranu svakog javnog i političkog djelovanje od strane tadašnjeg visokog predstavnika Wolfganga Petritscha. Međutim, Dragan Čović je 2005. godine, preuzeo funkciju Predsjednika HDZ-u BiH, te aktivno nastavio sa politikom izgradnje „trećeg entiteta“ u Bosni i Hercegovini. U tom cilju koristi se sintaksom Franje Tuđmana, prema kojoj za legitimizaciju i ostvarenje „hrvatskih interesa“ u Bosni i Hercegovini „uvijek i za sve treba optuživati Muslimane.“

U skladu sa tim on ih danas neosnovano optužuje za pokušaj majorizacije i unitarizacije države Bosne i Hercegovine. Bošnjačka politika nema unificirane stavove. Neki predstavnici političkih partija su za očuvanje „bošnjaštva“ kao političke forme, tj. očuvanje etničkog principa demokratije, drugi su za uspostavu regionalnog modela koji bi u političkom smislu predstavljao svojevrsnu kombinacija etničkog i građanskog modela. Treći su pak za izgradnju države Bosne i Hecegovine prema principima  građanskog modela upravljanja.

Međutim, zajednički imenitelj svih „bošnjačkih“ političkih partija jeste očuvanje Bosne i Hercegovine u njenim historijskim granicama, što ujedno predstavlja nepisani nacionalni plan i program njihovog političkog djelovanja.  

Šta bi u biti značila realizacija ovakvih etnopolitičkih ciljeva?  

Ostvarenje politike secesije bosanskih Srba značio bi kraj političkog postojanja države Bosne i Hercegovine kao države, dok bi izgradnja trećeg entiteta značila tri etničke administrativno-teritorijalne jedinice. U tom slučaju bi u eventualnom bošnjačkom entitetu živjelo preko 50 % stanovništva Bosne i Hercegovine, a teritorijalno bi se prostirao na oko 33 % državnog prostora. Potpuno bi bio okružen „srpskim“ i „hrvatskim“ entitetom, dok bi dodatno, vanjsko okruženje bilo od strane Srbije i Hrvatske. Time bi se stvorio dupli etnički obruč koji bi značio potpuni teritorijalni, ali i politički izolacionizam najmnogobrojnijeg BH naroda. Ukoliko bi u tom slučaju (što je hipotetički moguće) visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini nametnuo „Zakon o državnoj imovini“, tako što bi entiteti postali vlasnici imovine, to značilo bi da oko 2/3 nadzemnog i podzemnog bogatstva države Bosne i Hercegovine pripalo bosanskim Srbima i Hrvatima, a 1/3 Bošnjacima, iako predstavljaju apsolutnu većinu stanovništva u državi Bosni i Hercegovini. Konkretno, to bi bio program „palestinizacije“ i ekonomskog „oslabljenja“ Bošnjaka. U svakom slučaju zaokružene etnoteritorijalne cjeline bi značile i manje ekonomske perspektive za cijelu državu što bi dodatno ojačalo ionako jaku pojavu depopulacije stanovništa iz države Bosne i Hercegovine.

Može li se realizirati ovakav scenario?

Naravno da može, i to na dva načina. Prvi je legalan, i zasnivao bi se na poštivanju ustavne i zakonske procedure uz obazbijeđen unutrašnji legitimitet koji podrazumijeva potrebnu političku većinu u zakonadavnoj instituciji države Bosne i Hercegovine. Drugi način bi značio uključenje internacionalne zajednice, a prije svih SAD prema kojem bi se promijenile odredbe „Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.“

U tu svrhu postoje enormna lobiranja od strane predstavnika vlasti entiteta „RS“, Srbije i Hrvatske. Posljednjih dana posebno su se istakli Rod Blagojevich, koji danas radi kao lobista za Vladu RS-a, i Hrvatski lobista Max Primorac koji na vrlo sličan način lobiraju protiv države Bosne i Hercegovine kod američkog predsjednika Donalda Trumpa. Zajednički se zalažu za slabljenje OHR-a, uklanjanje stranih sudija iz „Ustavnog suda BiH“, formiranje trećeg entiteta, kao i energetskih zakona koji bi pogodovali interesima HDZ-a BiH.

Tu je svakako i pokušaj uključenja cijelih država u cilju ostvarenja etnički interesa kakv je primjer Izraela od strane Radmana Grlića. Po ovom pitanju je interesantna i uloga visokog predstavnika u BiH, Cristiana Schmidtha, koji je pod izgovorom sprečavanja eskalacije u Bosni i Hercegovini uputio pismo Evropskom sudu za ljudska prava u kojem je tvrdio da „trenutna situacija u BiH zahtijeva oprez prije donošenja odluke koja bi mogla biti protumačena kao delegitimiranje ustavnog okvira BiH u cjelini”. Na taj način je ne/posredno uticao na „Presudu Europskog suda za ljudska prava“ u predmetu „Kovačević protiv Bosne i Hercegovine.“ Također je navodno spriječio i donošenje „Rezolucije o genocidu u Srebrenici“ u njemačkom Bundestagu, što ukazuje na ne baš dobru namjeru prema državi Bosni i Hercegovini i njenim građanima.

Može li se desiti Dayton II?

Može, ali teško da hoće. Bez obzira na izjavu Donalda Trumpa da se „ugovori moraju poštovati, ali također moraju biti i fleksibilni“ treba istaći da se „Washingtonski i Daytonski sporazumi“ smatraju izričitim proizvodom, ali i uspjehom američke vanjske politike. Dosadašnje iskustvo je ipak pokazalo kontinuitet američkog zalaganja u očuvanju svojeg diplomatskog nasljeđa, u što spadaju i pomenuti sporazmi. Činjenica da su donijeli mir Bosni i Hercegovini, ali zbog svoje nesavršenosti proizveli obilje etnopolitičkih problema.

Oni danas primarno politički egzistiraju u odnosu na jedinstven set interesa države Bosne i Hercegovine. Koji će navedeni politički koncept preovladati, to će usloviti i cjelokupnu sudbinu države i društva. Nažalost, porazna je činjenica da budućnost države ovisi o etničkoj i lobističkoj snazi, a ne na uspostavljenim pravnim standardima i demokratskim vrijednostima na kojima počivaju savremene evropske države.