Piše: Senadin LAVIĆ

Moguće je 2025. godine jasno reći da velikosrpski nacionalni projekt stvaranja “velike Srbije” ili “srpskog sveta” nije uspio i da je sve nastojanje srbijanske države oko otkidanja dijelova drugih republika bivše zajedničke države apsolutno propalo, a srpski narod je ponižen, poražen i pretvoren u manjinu u većini novonastalih država protiv koji je država Srbija devedesetih godina 20. stoljeća pokrenula ratove. Srbija i Hrvatska još pokušavaju u Bosni ostvariti neku korist, izdvojiti teritorije koje su tokom rata svojom vojskom “poklopile” i zaposjele i drže ih poslije uspostavljana dejtonskog mira. Zato danas koordinirano udaraju u bubnjeve “novog izbornog zakona” i “novog Ustava”, ne bi li tako u mirnodopskim uslovima spustili bh politički sistem stepenicu niže ispod Dejtonskog dogovora u kojem je BiH internacionalno priznata država koja nastavlja kontinuitet Republike BiH.

Velikosrpsko posrnuće, moralni i ljudski pad u pokušaju da definitivno unište bosanskog čovjeka i prisvoje Bosnu, prevazilazi sve srpske mitske predstave o stradanju. Velikosrpstvo još uvijek uopće nije svjesno u šta je uvelo srpski narod i koje su to povijesne konsekvence. Velikosrpski kosovski mit je mala djetinjasta priča prema ovome zlu koje je producirano i izliveno 1990-ih godina na prostor negdašnje zajedničke države SFRJ. Može se reći da je Vučićev režim doveo do potpunog sloma Srbije i srpskog naroda. Psihopatski karakter vladara, kako Srblji kazuju “vožda”, postao je djelatni okvir patokratskog režima u kojem je cjelokupan sadržaj kulture pervertiran i reduciran na primitivne četničke konstrukte društvene zbilje i smisla povijesti. Srbi su kao narod vraćeni na radikalsko-četničke mitove o vlastitoj superiornosti i odabranosti, iz čega su izvodili pravo da druge narode ugnjetavaju i uništavaju. Oni su, pritom, razvili bolestan arsenal laži koji više nije samo puko propagandno smeće, nego jedina forma znanja o sebi. Izvan tog skupa primitivnih predstava ne postoji ništa više i ništa bolje. To je čista perverzija! U tom ludilu srpski politički slojevi su potpuno razorili epistemičke sadržaje koji su argumentirani znanstvenim metodama i činjenicama. Sada je nad cjelinom srpstva dominantna laž i svetosavka matrica vjerovanja. A to je, mora se priznati, obeshrabrujuće za jedan narod koji je imao slavnih dionica vlastite povijesti. Od toga mogu biti porazniji samo oni bošnjački, crnogorski ili hrvatski papagajski glasovi koji bi imitirali srpsku agoniju, a da nisu ni svjesni njezine pogubnosti. U simulakrumu nema egzistencije, nego samo utvare.

Najveća i najpogubnija zabluda većine građana bosanskog i okolnih prostora je naivno vjerovanje da politički lideri znaju šta rade i da će oni svojim “mudrim” odlukama odvesti u  blagostanje. Nakon 35 godina od početka balkanske agonije jedina izvjesnost je bila velikosrpska patološka ideologija stvaranja velike Srbije na grobnicama musliman i nesrba. Velikosrpstvo je privatiziralo državu zarad nekoliko četničkih dogmi, planova, spornih ideja i njihovih sljedbenika. Srbija je najveće strašilo u polju Balkana danas. Četnička ideologija i svetosavlje pretvorili su jednu državu u karikaturu koja isijava zlo, mržnju i zaostalost. A sve to u dobu informacionalizma i znanstveno-tehnološke paradigme društvenog života ljudi.

Vrhunac srpstva i velikosrpstva pokazuje se u radikalizaciji stanja, morbidnih prijetnji i antievropejstvu. Srbija više ne skriva da je njezin ratni plijen entitet u Bosni i da je sve karte bacila na očuvanje i pripajanje tog prostora! Srbija je odavno skinula rukavice i “igra” krvavih četničkih ruku. Vučićev režim se digao da upozori da su oni vlasnici entiteta “rs” i da su ga gotovo srbijanizirali. Presuda njihovom krkanskom vazalu u Bosni je “nedopustiva i ugrožava mir”. Oni podsjećaju “da poslije ovoga ništa više neće biti kao što je bilo” – poslije presude srbijanskom vazalu u Bosni koji se ponovi svojim primitivnim etnofaulizmom. Oni, papagaji srpstva malo podsjećaju na Heraklitove sentence o rijeci, ali nisu u stanju da shvate da je srbijanska odgovornost za genocid u Bosni nezaboravljiva, neizbrisiva i zločinačka. To najbolje svjedoči Vučić s “kišobranom” na jevrejskom groblju. Sudbina je htjela da Vučić iz insceniranog napada u mezarju Potočari, također,  bježi pod kišobranom. Nota bene – Srbija početkom 1990-ih napada tenkovima i avionima goloruke ljude u Hrvatskoj i Bosni, a onda srpske izbjeglice bježe na konjskim zapregama i traktorima. Ni Vučić ni Srbija, izgleda, ništa nisu naučili iz povijesti.

Sve što je Srbija radila u 20. stoljeću razbija joj se o glavu u 21. stoljeću. To je ona stara – kako siješ tako žanješ! Srbija je danas zavijena u mitski svijet u kojem čarobnjaci i čudotvorci religijske provenijencije bdiju nad politikom tribalističke agonije. To je svijet  ratnih zločinaca koji se kukavički skrivaju po Srbiji, svijet studenata bez budućnosti, svijet zaostalosti i mržnje, svijet sveštenika koji iz svetosavskih opanaka nariču o slavi odabranog plemena. Diletantska kecmanovština četničke propagande godinama je sebe podmetala američkom interesu, bljutavo se ulizivala Trumpu, da bi na kraju spala na ovisnost od građana vlastite države koji će ipak biti vrhovni sud Vučićevom režimu. Istovremeno, znali su da ih Putin ne drži ni za suhu šljivu.

Vučić je spreman da iskoristi bosanskog vazala Dodika i krene Miloševićevim gazimestanskim putem. On se digao u katastrofalnom smjeru i ne priznaje suverenitet države BiH niti odluke njezinih pravosudnih organa. Vrlo neodmjereno i neodgovorno držanje jednog predsjednika države. On iz demokrature u susjednoj Srbiji prijeti, kao Milošević na Kosovu polju 1989. godine, spreman da izazove sukob kako bi ostao na vlasti. “Država”, “Srbija”, “srpski narod” – to sam ja. Podsjeća Vučić u svome mitomanskom zanosu. Realnost je da ratom i genocidom stvoreni entitet na tlu Republike BiH ne može postojati u normaliziranom i civiliziranom političkom poretku. Zato Vučić ne prestaje održavati konfliktnu napetost u Bosni.

Naravno, smiješna je bošnjačka etničko-religijska politika i “humanistička” slika svijeta u dobu posthumanizma, transhumanizma i antropotehnologije nad kojima vrhuni razorna biopolitika i razum bez orijentacije ili kriterija. Samo naivci dokazuju da su “fake news” lažne i da je “kecmanovština” fake! Mediokriteti istrajavaju u lažnim ulogama i naracijama kojima nisu dorasli. Čini se da prosječnost i poluobrazovanost preuzimaju glavni sadržaj epohe barbarstva u kojoj je čovječanstvo ponovo uplovilo. Dobro bi bilo ostaviti po strani velike pripovijesti i sheme generalnog brbljanja o svijetu bezbrojnih “stručnjaka” za geopolitiku i kosmos. Možda je napokon nadošlo vrijeme da se otpočne prijateljevanje sa svojom zemljom i njezinom državno-političkom sudbinom u ovim teškim vremenima galame neukih diletanata. Prizemljenje u bosanski krajolik ili u bosanski skup bitnih misli pokazuje se kao nužnost na osnovu koje se gradi prijateljstvo s Bosnom. Stoljeća zaborava bosanskog bića skupila su se u odsudnom času i nema mogućnosti da se ta činjenica više ignorira. Srećom, u tom događanju, “svešteničko držanje” ne pita se o epohalnim stvarima opstanka. To je posao Bosanca!