Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Odlično vam ide ovo koškanje sa Hrvatskom.

Dobro vladajućima dođe za unutrašnju političku upotrebu, da nahrane svoje desne glasače. Oko godišnjice „Oluje“ valja malo dići tenzije. Valja zaboraviti da nije Hrvatska napala i upala na crnogorski teritorij, nego je Crna Gora, kao dio Miloševićevog stroja za osvajanje i ratne zločine, izvršila agresiju  na Hrvatsku. Valja zaboraviti ovo: prije nego su odbile plan „Z-4“ https://www.24sata.hr/news/kako-je-propao-plan-z4-nakon-marticeva-odlucnog-ne-put-prema-oluji-bio-je-utrt-1066546

pa bile vojno pometene iz Hrvatske, srpske su paravojne snage izvršile etničko čišćenje područja koja su okupirale, pa na toj teritoriji pobile/protjerale Hrvate. Valja zaboraviti da kad neko zauzme dio suverene i međunarodno priznate teritorije – to se zove okupacija, zbog čega je „Oluja“ bila legitimna oslobodilačka vojna akcija tokom koje su počinjeni ratni zločini, koji ni pod kojim uslovima nisu legitimni, a uglavnom nisu ni legalni, osim ako vam ih ne odobre u poznatoj američkoj nevladinoj organizaciji posvećenoj zaštiti ljudskih prava i širenju demokratije, tri slova, prvo C.

Valja, takođe, jer gazda u Beogradu to osobito cijeni, guzicu okrenuti prostoj činjenici da je u političkom smislu Hrvatska Crnoj Gori kudikamo bliža država od Srbije: zato što je Hrvatska, a Srbija nije, naša NATO saveznica, kao što Hrvatska jeste – a Srbija nije – u EU, gdje vlada tvrdi da je naumila i Crna Gora. To su političke činjenice. Ostalo su emocije, SPC, Pink i BIA.

Kao prvi komšija, Hrvatska je najvažnija država na našem putu u EU. Ako vlada doista misli ono što govori, čemu pizdarije i koškanje sa državom od koje ti zavisi ulazak u Evropsku uniju, koji je vlada predstavila ne samo kao spoljno-politički prioritet, nego i razlog svoga postojanja?

Oluja je nesporno traumatičan događaj za Srbe, kao što je to bila i NDH. No umjesto za sanaciju traume, Beograd se sada, kao i devedesetih, odlučio za njenu eksploataciju. Ispostaviće se: sa istim rezultatom.

Pritom, situaciju Crne Gore dodatno komplikuje očito snažno pomjeranje udesno hrvatske vladajuće politike, a što su simbolički označila dva Thompsonova koncerta. Paradoksalno, podešnjela Hrvatska je za Srbiju daleko manji problem no za Crnu Goru i, prevashodno, Bosnu i Hercegovinu. Ako se Crna Gora u procesu pridruženja EU odluči na obaranje ruku sa Hrvatskom, ultradesna hrvatska vlast će to sa zadovoljstvom i na značajnu štetu crnogorskih nacionalnih interesa, rado prihvatiti. Srpsko-hrvatsko natezanje u Crnoj Gori ide prvenstveno na štetu Crnogoraca: to je tako očito.

Dakle, ministri dragi. Ako zaista hoćete u EU, daćete vi i „Jadran“ i pare i Prevlaku – uostalom, budući da su sada obje države u NATO i saveznice, pitanje Prevlake nema negdašnji vojno-strateški značaj, nego je riječ o običnom parčetu zemlje. Osim ako ne namjeravate izaći iz NATO pa bi kraj Prevlake trebali prolaziti ruski brodovi? Što je još jedan u nizu razloga zašto će to biti jedna od velikih žaba koje ćete progutati.

Ovo jeftino kurčenje i pumpanje antihrvatstva je kao partija pokera u kojoj Hrvatska dijeli karte i u ruci drži četiri aša, dok Krapović međ’ prstima ima pet sličica iz žvaka. I banja mu je, jer kocka sa tuđim parama i živo ga boli kurac za sve, osim za new age četnike koji ga tapšu po ramenu i govore mu kralju, neka si im reka.

Odnos Crne Gore sa Hrvatskom, koja ima moć da blokira učlanjenje Crne Gore u EU, jedan je od dugmića pritiskom na koje Vučić po želji usporava crnogorske EU integracije. Ako odluči da zakoči, a hoće – zakočiće. Ali, dragi crnogorski eurofili, nemojte brinuti. „Naši zapadni prijatelji“ koji su i instalirali ovu vlast imaju sve pod kontrolom: imaju jasna obećanja da su svi u vladi i srcem i dušom za EU i imaju pouzdanu procjenu da će svi u vladi između Beograda i Brisela izabrati Brisel. To su ozbiljni ljudi, koji znaju svoj posao.

Ima ta čuvena priča Edgara Alana Poa, zove se „Ukradeno pismo“. Poenta priče je ovo: ponekad je najskrivenije ono što je očigledno. Ako nešto želite skriti, stavite ga tamo gdje ga svako može pronaći, zbog čega ga tamo niko ne traži, jer misli: niko nije toliko glup da ukradeno pismo ostavi nasred stola.

Ako je neko čitav politički život posvetio borbi protiv EU i NATO, to nije razlog da baš njemu ne predate EU i NATO, to nije razlog da baš njemu ne delegirate EU i NATO poslove jedne zemlje.

Ako lasica kolje piliće, to nije razlog da joj kokoška na čuvanje ne ostavi svoj porod, naročito ako lasica privatno obeća da je na dijeti a javno izrazi žaljenje zbog podjela u kokošinjcu u kojima je i sama učestvovala.

Shvatate li sad briljantnost strategije koja stoji iza ruke koja ovu zemlju usmjerava prema mirnoj luci i sretnom kraju?