Zane Li je imao devet godina kada je dobio mlađu sestru, a njezin dolazak na svijet gurnuo je njegovu porodicu iz malog grada u istočnoj Kini u ogromne dugove.

Pod strogom politikom jednog djeteta, koja je tada bila na snazi, roditelji Lija su kažnjeni sa 100.000 juana (oko 13.900 dolara) jer su dobili drugo dijete – skoro tri puta više od njihova godišnjeg prihoda od prodaje ribe na lokalnoj tržnici.

– Jedva smo preživljavali, prisjeća se Li. Kao učenik trećeg razreda, bio je primoran odrasti preko noći – preuzeo je većinu kućanskih poslova i pomagao majci na tržnici tokom školskih raspusta.

Danas, s 25 godina, Li kaže da nema namjeru imati djecu – stav koji postaje sve češći među njegovom generacijom, što zabrinjava kineske vlasti dok pokušavaju izbjeći demografsku krizu koju su same stvorile, piše CNN.

Od prisilnih mjera – do molbi da rađaju više

Desetljećima su vlasti pritiskale parove da imaju manje djece – kroz visoke kazne, prisilne pobačaje i sterilizacije. Danas, istu generaciju mole da ima više djece.

Prošle sedmice, u najnovijem pokušaju da poveća natalitet, Kina je najavila godišnju subvenciju od 3.600 juana (oko 500 dolara) za svako dijete do treće godine života, s retroaktivnom primjenom od 1. januara.

Ali, za mnoge mlade poput Lija, ta ponuda djeluje beznačajno.

– Troškovi odgajanja djeteta su ogromni, a 3.600 juana godišnje je kap u moru, kaže Li, koji je uzeo studentski kredit da bi završio magistarski studij medicine u Pekingu.

Koliko "košta" dijete?

Prema nedavnoj studiji pekinškog instituta YuWa za istraživanje populacije, odgajanje djeteta do 18. godine u Kini u prosjeku košta 538.000 juana (oko 75.000 dolara) – više od šest puta BDP-a po glavi stanovnika, što Kinu čini jednom od najskupljih zemalja za roditeljstvo.

U Šangaju, ti troškovi prelaze milion juana, dok su u Pekingu blizu 936.000.

– Imati djecu bi donijelo samo više teškoća. Nisam kapitalist i moje dijete vjerovatno ne bi imalo dobar život, kaže Li, koji trenutno razmišlja o doktoratu, zabrinut za šanse da pronađe stabilan posao.

Pesimizam prema roditeljstvu, potaknut usporavanjem ekonomije i visokom nezaposlenošću mladih, predstavlja velik izazov za kinesku kampanju poticanja rađanja.

Kina je 2016. ukinula politiku jednog djeteta, dopuštajući dvoje, a od 2021. i troje djece. No natalitet i dalje opada. Broj stanovnika smanjuje se treću godinu zaredom, uprkos blagog porasta prošle godine. Stručnjaci upozoravaju da najgore tek dolazi.

Nacionalna subvencija – važan, ali nedovoljan korak

Godinama su lokalne vlasti eksperimentirale s raznim stimulansima – od poreznih olakšica, stambenih pogodnosti, novčane pomoći, do produženog porodiljskog odsustva. Sada je centralna vlada preuzela inicijativu, pokrenuvši nacionalni program s fondom od 90 milijardi juana (oko 12,54 milijarde dolara) za pomoć 20 miliona porodica ove godine.

– Više nije riječ o lokalnom eksperimentu. Ovo je signal da vlada vidi krizu nataliteta kao hitnu i nacionalnu, kaže Ema Zhang, demografkinja i profesorica sociologije na Univerzitetu Yale. – Poruka je jasna: ne samo da vam govorimo da rađate, sada vam nudimo i novac.

Program uključuje i djelomične subvencije za djecu mlađu od tri godine rođenu prije 2025. godine. Iako ga neki roditelji pozdravljaju, Zhang smatra da se time neće postići značajan uticaj na natalitet. Slične mjere nisu uspjele ni u Japanu ni u Južnoj Koreji.

Anti-kampanja milenijalaca i generacije Z

Za mnoge mlade Kineze, suočene s visokim cijenama stanova, dugim radnim vremenom i nesigurnim tržištem rada, subvencije ne rješavaju suštinske razloge zbog kojih odlažu brak i djecu.

– Nije stvar samo u troškovima. Mnogi mladi sumnjaju u budućnost – sigurnost posla, brigu o starijima, društvene pritiske – novac to ne rješava, kaže Zhang.

Milenijalci i pripadnici generacije Z, koji su iz prve ruke iskusili represivne mjere politike jednog djeteta, ne zaboravljaju ironiju trenutne situacije. Mnogi na društvenim mrežama dijele fotografije kazni koje su njihovi roditelji platili jer su ih rodili.

Među njima je i Gao, koja je odrasla u zabačenim planinama provincije Guizhou, jednoj od najsiromašnijih u Kini. Tamo su ruralni parovi mogli imati drugo dijete ako je prvo bila djevojčica – zbog tradicionalne želje za sinom.

Gao i njezine dvije starije sestre skrivane su kod bake nakon rođenja kako bi izbjegle službenike za planiranje porodice. Roditelji su dobili četvero kćeri prije nego što su napokon dobili sina.

Danas, u provinciji Jiangsu, Gao (27) kaže da nema želju ni za brakom ni za djecom.

– Ako znam da djetetu ne mogu pružiti dobar život, onda ga neću ni roditi. To je čin dobrote, kaže ona. – Ne želim da moje dijete odraste kao ja – bez prilike za napredak, boreći se na dnu društva.

„Involucija“ – iscrpljujuća i samoporažavajuća spirala

Desetljećima su mladi u Kini, uz ekonomski rast i bolji životni standard, vjerovali da će živjeti bolje od svojih roditelja. Taj optimizam sada polako blijedi.

Mnogi mladi odrasli su s uvjerenjem da će se trudom i obrazovanjem popeti na društvenoj ljestvici, ali sada su sve više razočarani: cijene nekretnina su im nedostižne, a diploma više ne garantuje dobar posao – najbolja mjesta sve češće dobijaju oni s porodičnim vezama.

Raste osjećaj uzaludnosti – da sav trud donosi sve manje koristi u sve konkurentnijem društvu. Taj osjećaj opisuje se popularnim pojmom „involucija“, preuzetim iz sociologije, koji označava iscrpljujuću i samoporažavajuću spiralu pretjerane konkurencije.

Kao odgovor na to, mnogi mladi biraju da „legnu“ – izraz koji simbolično označava povlačenje iz trke za ispunjavanjem društvenih očekivanja, uključujući brak i roditeljstvo.

Džun Žao (29) odrasla je u porodici srednje klase u jednom od najviše „involuiranih“ dijelova Kine – pekinškom okrugu Haidian, poznatom po elitnim univerzitetima i izrazito ambicioznom pristupu odgoju djece.

Nakon osnovnih i postdiplomskih studija u inozemstvu, vratila se u Peking i zaposlila u sektoru odnosa s investitorima. Ogroman pritisak koji je osjećala tokom odrastanja – i koji osjeća i danas – glavni je razlog što ne želi imati djecu.

– Troškovi su jednostavno preveliki, a korist premala, kaže ona. – Općenito imam pesimističan pogled na život – mnogo sam uložila, a dobila vrlo malo zauzvrat.

Iako ima sreću da rijetko radi prekovremeno, teško može zamisliti kako bi našla vrijeme za odgoj djeteta. Nakon posla i večere, ostaju joj svega dva do tri sata slobodnog vremena prije spavanja. Još je teže onima koji rade po režimu „996“ – od 9 do 21 sat, šest dana u sedmici.

„Želja za djecom javlja se tek kad vjeruješ da dolaze bolji dani“

Kao i mnogi njezini vršnjaci, Gao nije optimistična ni u vezi života koji bi mogla pružiti djetetu, ni društva u koje bi ono bilo rođeno.

– Želja za djecom javlja se tek kada vjeruješ da dolaze bolji dani, kaže ona.

Tu je i dugogodišnja neravnopravnost spolova u roditeljstvu, uz fizički i emocionalni teret koji najčešće pada na žene. U slučaju Džun Žao, njezina majka je radila puno radno vrijeme, a uz to joj pomagala s domaćim zadacima i vodila je na dodatne časove.

– Iz prve ruke sam vidjela koliko je mojoj majci bilo teško da me odgaja. Sigurna sam da žene snose mnogo veći teret i trošak od muškaraca kada je riječ o porodici, kaže ona.

Kako stopa nataliteta opada, vladajuća Komunistička partija sve više naglašava ulogu žene i njezine „vrline dobre supruge i majke“ – kao dio tradicionalne kulture i ključ zdravog razvoja naredne generacije. Vlasti pozivaju žene da razviju „ispravan pogled na brak, rađanje i porodicu“.

Međutim, demografkinja Ema Zhang upozorava da je nerealno očekivati više djece bez uklanjanja stvarnih prepreka.

– Ne možete vratiti vrijeme i nadati se da će žene prihvatiti tradicionalne uloge. Današnje mlade žene su obrazovane, karijerno orijentirane i žele više jednakosti. Ako politike to ne podrže – kroz očinsko odsustvo, zaštitu na poslu i fleksibilna radna mjesta – stopa rađanja neće porasti, objašnjava ona.

– Vlada želi više beba, ali društvo nije strukturirano tako da podržava porodice, dodaje. – Trenutno roditeljstvo izgleda kao zamka – posebno za žene. Dok se to ne promijeni, subvencije neće biti dovoljne.