Svojevremeno je Truffaut ispričao anegdotu čiju vam adaptaciju ovdje iznosim.

U zimu, mislim, 1994. u jednom podgoričkom kafiću sreo sam mladića koji je, tvrdio je, studirao filmsku režiju u Beogradu.

U njegovom dugačkom monologu paranoja se nježno prelivala u teoriju zavjere, a pseudopovijesna promišljanja povremeno je ustupala mjesto konvencionalnoj ljudskoj gluposti. Nije taj mladić rekao ništa s čim se većina slučajnih prolaznika na ulici ne bi složila. U to vrijeme, ako niste željeli slušati idiotluke, morali ste se kloniti razgovora o politici, piše u svojoj kolumni za CdM Andrej Nikolaidis.

Što je repulzivnija politika koju ljudi tolerišu, to su bizarnija objašnjenja razloga njihove tolerancije – tamo gdje je dovoljno reći „strah“ i „mržnja“, koji su uvijek snažni razlozi, oni smišljaju objašnjenja koja, mišljena da prikažu složenost njihove odluke, svjedoče jedino mizeriju i glupost.

Meni su ratne devedesete razbile iluziju o čovjeku kao racionalnom biću. Oni koji su odlučni da, kako se obično kaže, „uprkos svemu“, vjeruju u dobrotu ljudske prirode i civilizacijsko-političko-povijesni hepiend koji će iz te dobrote proizaći, želim puno sreće u njihovoj sekularnoj religiji.

U doba u kojem u podgoričkom kafiću srećem junaka ove anegdote, ljudi su vjerovali da je „za sve kriva CIA“. Vjerovali su u postojanje „Zelene transferzale“ i „vatikansko-masonske“ zavjere. Kada je pala granata na Markale i kada je pobijena Srebrenica, vjerovali su da se to nije dogodilo, iako su znali da se jeste dogodilo. Vjerovali su jer nisu vjerovali: Srebrenica se htjela baš zato što su oni željeli Srebrenicu – genocid je bio artikulacija njihovih najdubljih želja, koje najveći dio među njima do danas odbija priznati, iako je savršeno svjestan istine.

No vratimo se u godinu 1994, na priču wannabe redatelja. Ono istinski nepodnošljivo nije bila njegova politička doktrina – gori od svega bili su njegovi estetski sudovi i nepokolebljiva odlučnost s kojom je ignoracija progovarala. Mladić je uporno ponavljao općeprihvaćene gluposti o književnosti i filmu: iz ruskog romana progovara široka slovenska duša, obezboženi zapadni čovjek nije u stanju razumjeti Dostojevskog, žanrovski film nije umjetnost, Hitchcock nije umjetnik, Hawks je tek dobar zanatlija, Fellini je genije…

Kada se uljudno oprostio sa mnom i napokon! otišao, osjetio sam olakšanje kakvo mora da osjeća čovjek upravo skinut sa sprave za mučenje.

Kasnije sam od zajedničkog poznanika čuo da je taj mladić izvršio samoubistvo.

Nadam se da je to učinio u najboljoj namjeri.

Ako je vjerovati Szymborskoj (a imamo li razloga ne vjerovati toj krasnoj poljskoj gospođi?), Charles Darwin je u časovima odmora volio čitati romane. Ali ne bilo kakve romane: tek one sa sretnim krajem. Romane sa tužnim krajem, piše Szymborska, Darwin je „besno bacao u vatru“.

Lijepo je i pregledno Darwin opisao prirodni zakon. Ali šta se nas taj zakon tiče? Kultura i civilizacija i nisu drugo nego pokušaj nadzilaženja prirodnog zakona. Zato je Darwin itekako bio u pravu kada je od romana očekivao nešto više od proste imitacije prirode. I bio bijesan zbog prirodnih svršetaka.

Jer: „Prelazeći u glavi tolika prostranstva i vreme/nagledao se tolikih izumrlih vrsta,/tolikih trijumfa jakih nad slabijima,/tolikih pokušaja da se preživi,/pre ili kasnije uzaludnih“… Jer: niko, pa ni Charles Darwin, uistinu ne želi čitati darvinistički, da tako kažem, roman. Uzmite bilo koju veliki temu… Perzijska vojska, na primjer,  glatko bi u takvom romanu porazila Spartance – šta je, uostalom, prirodnije nego da veliki i prilagođeniji novom vremenu (opremljeni svim tim novim oružjima) poraze manje?

U takvom romanu, simpatije čitalaca bile bi, od prvog retka, na strani Perzijanaca – jer u darvinističkom romanu, čitalac je uvijek na strani pobjednika. Takav roman, k tome, ne bi znao za famoznu kategoriju „moralnog pobjednika“  (OK: to bi bila dobra strana te literarne forme)  – pobijedio je, prosto, onaj ko je preživio. Pali Spartanci ne bi bilo heroji , nego žrtve svoje nesposobnosti da se prilagode – ni vremenu ni jačem.

Ne bismo se usrećili ni sa darvinističkim filmom.

U takvom filmu, Ford bi bio nemoguć. Šta je „Čovjek koji je ubio Liberti Valansa“ nego dekonstrukcija novog vremena koje nameće svoja pravila kojima se imamo povinovati? Nije li taj film, kao i „Tragači“, dirljiva, neodoljiva, nezaboravna posveta svim Ethan Edwardsima ovog svijeta, onima koji su odbili da se prilagode novom vremenu, onima koji ostaju sami u pustinji, kada se u posljednjem kadru vrata kuće pred njima zatvore? Od svih reditelja, Ford je vjerovatno najveći pjesnik neprilagođavanja.

Kad smo već kod Forda… Vestern je ultimativni darvinistički žanr. U vesternu, bolje opremljeni i „napredniji“ gaze „one koji zaostaju u evoluciji“. A mi, na vlastitu sramotu, navijamo za njih. Pišući o Bulajiću, ispričao sam ono što mi je on pripovijedao. Veljko je, naime, za “Neretvu” umalo dobio Oskar. Nakon ceremonije dodjele nagrada, Bulajiću je prišao Džon Ford i rekao mu: “Za mene je vaš film najbolji”. Ne postoji nagrada koja se može mjeriti sa tim: da ti veličinu potvrdi najveći.

Partizanski su filmovi bili jugoslovenski vestern. Uz jednu bitnu razliku: vestern je imperijalni žanr, ispričan iz perspektive okupatora i u slavu osvajanja. Partizanski je, pak, film, ispričan iz antiimperijalne perspektive branitelja. Partizanski je film etički ispravni vestern. Veljko je bio najveći reditelj tog žanra.

Na kraju karijere, nakon svih onih epova u kojima su kauboji “osvajali Zapad” i borili se protiv “okrutnih” i “divljih” indijanskih plemena, nakon što je globalno popularnim učinio žanr koji je veličao okupaciju i istrebjenje, Džon Ford je snimio “Jesen Čejena”, film pun pesimizma prema “civilizaciji” koju je bijeli čovjek donio u Ameriku, film u kojem je stao na stranu Čejena, branitelja svoje zemlje.

Veljko Bulajić nikada nije snimio vestern.

Džon Ford je na kraju snimio partizanski film.

Možemo li, sada, zamisliti našeg socijalnog darvinistu, pa još nekog od onih filantropskih darvinista, onih koji do podne proizvode siromašne, a od podna finansiraju programe za borbu protiv siromaštva?

Možemo li ga zamisliti kako, kao kakav Borgesov lik, večeri provodi u svojoj biblioteci, iznova pišući slavne romane svjetske književnosti. Ne, nije naš junak tek još jedan Pjer Menar, još jedan pisac Don Kihota.

Kada piše Anu Karenjinu, on ne ponavlja tekst koji je grof već ispisao. On piše roman sa srećnim krajem. Tihe večeri, vrijeme kada je i bogaćenje i dobročinstva ostavio iza sebe, on troši (ah, čuda: on troši, ne očekujući umanjenje ili povrat poreza) na pisanje onoga što će biti njegovo istinsko nasljeđe: biblioteke velikih a sretnih djela.  Možemo li to zamisliti?

Krupni zagovornici socijalnog darvinizma ne zaboravljaju da pomenu kako njihova moć  i bogatstvo imaju utemeljenje u prirodi:  utemeljenje koje težnja za socijalnom jednakošću, taj refren pjesme koju od pamtivijeka pjevaju slabi, dakako – nema.

Jednakost je neprirodna, govore oni! iz svojih uvijek punih stomaka, govore ne pomičući usne i ne mršteći lica, govore tako da se i ne vidi ko, zaboga, tu mudrost izgovara, pa se čini da to progovara sami Svjetski duh . Uz njih se kroz svijet kreću nepregledna i neprozirna jata parazitskih organizama, koja su, u borbenom smislu, pješadija socijalnih darvinista – sav onaj bašibozuk koji izgovara ideološke parole koje je plaćen da ponavlja, oni sitni lešinari sa dna lanca ishrane, koji se hrane ostacima slabih koji, na zemlji, u moru i vazduhu, ostaju tamo kuda su prošli jači.

Veliki i moćni vole reći kako je prirodno da jači vladaju. Zaboravljaju, međutim, pomenuti tek jednu sitnicu: da, kao što je vladavina dinosaurusa bila prirodna, tako je prirodno bilo i da na Zemlju padne meteor koji je dinosauruse sa nje zbrisao, meteor nakon kojega su od vladara planete ostali tek kosturi u prirodnjačkim muzejima i par loših filmova.

Uporedimo sada taj kratki spisak sa svom literaturom koju su napisali oni nesposobni da se prilagode zakonima prirode – a to je, ni manje ni više nego cjelokupna povijest književnosti. Ono što vidimo ne ostavlja sumnju: suprotstaviti se prirodi pa stati na stranu slabih nije samo etički, nego i jedini racionalni izbor.

Od svih pokušaja da se svijet objasni kao mjesto na kojem ipak važi neki zakon, onaj po kojem je „svijet mjesto na kojem vladaju jači a prilagođavanje osnovnog zakona preživljavanja“ čini se kao najbjedniji. Uostalom, po parametrima te  filozofske škole , vrijeme je pokazalo, bakterije su daleko  više  mislioci od dinosaurusa – one su, naime, preživjele.

Budući da se na kraju uvijek (ukoliko nismo bakterija) desi nešto na što se, eto, ne može prilagoditi, pa na kraju priče ipak ne preživimo, ne čini li vam se da je  prilagođavanje  procijenjena i, u konačnici, neučinkovita stvar?

Biti protiv, ismijavati moćne, iskazati gađenje nad njima – to nije tek etički, nego i jedini razuman izbor, bez obzira na cijenu. Razumijete li koliko je bizarno iskazivati ​​poštovanje pohlepnim, glupim, amoralnim, samozaljubljenim kreaturama u ministarskim i direktorskim foteljama? Koliko se bizarno pokušava prilagoditi sustavu koji je te mizerne primjerke mizerne ljudske vrste uzdigao na tron?