Piše: MAJA RADEVIĆ

Snimak na kojem ministar odbrane Bosne i Hercegovine Zukan Helez pjeva pjesmu Marka Perkovića Thompsona nije bezazlen gaf, već duboko neodgovoran i za mnoge građane uvredljiv čin jednog visokopozicioniranog bh. političara. Thompsonove pjesme su već decenijama neformalni soundtrack desničarskih krugova u Hrvatskoj, ispunjene porukama koje vrijeđaju žrtve, veličaju ustašku ideologiju i podsjećaju na najtamnije dane naše prošlosti. Kada takve pjesme pjeva „obični“ građanin u kafani, to može biti problem društvenih vrijednosti ili stvar (lošeg) muzičkog ukusa. Ali kada je iz sveg glasa zapjeva državni ministar odbrane, „rodoljubna“ pjesma Marka Perkovića koju je, kako je objasnio, „pjevao iz srca“ postaje politička poruka, svjesna ili nesvjesna, koja ozbiljno kompromituje i njega lično i instituciju kojom rukovodi.

GOTOVINA, ARKAN I OSTALI „FRAJERI“

Koliko god da je Helez bio neodgovoran i u rodoljubno-kafanskom zanosu nije razmišljao o svojim postupcima, ono što dodatno vrijeđa zdrav razum jeste kada mu lekcije o moralu i patriotizmu drži Dragan Bursać, sveprisutni komentator i omiljeni politički analitičar medija u Federaciji BiH.

- Nije to rodoljublje, Zukane. To je izdaja. Izdaja svih onih koji su ginuli da BiH ostane država. Izdaja svih žrtava koje su se našle na nišanu vojnika kojima je Thompson bio moralni podstrek.

Ako je to tvoje rodoljublje, onda ga slobodno zadrži. Jer rodoljublje ne može da vrijeđa žrtve. Rodoljublje ne može da pjeva iz grla fašističkog pjevača. Rodoljublje nije maska za UZP.

Dok je Zukan Helez na stolu pjevao ‘Moj Ivane’, hiljade Ivana, Ajša, Jovana, Mustafi, Marko i Fatima leže u neobilježenim grobnicama. Oni nemaju glas. Oni imaju samo tišinu. A ta tišina je glasnija i rodoljubivija od svake Thompsonove pjesme – napisao je Bursać u komentaru za Hayat u svom prepoznatljivom patetičnom stilu, ružeći ministra Heleza.

- U Mostaru 1990-ih, u vrijeme dok se rušio Stari most, dok su tenkovi pretvarali istočni dio grada u zgarište, Thompson je bio muzička pratnja hrvatskog nacionalizma. U Zagrebu, u Splitu, u Čapljini, na stadionima i trgovima, njegove pjesme su bile pozadinska muzika etničkog čišćenja.

Dakle, nije to nikakav ‘nostalgični refren’ o rodnom kraju. To je krvava muzička kulisa UZP-a, za koji je i Haški tribunal jasno rekao da je postojao i da je imao cilj da od Hercegovine napravi etnički čistu teritoriju – podsjetio je Bursać na historijske činjenice.

A gdje nam je, možda se pitate, bio naš progresivni kolumnista i moralna vertikala Dragan Bursać u vrijeme dok je UZP harao po Bosni i Hercegovini i za sobom ostavljao etnički čiste teritorije?

„Ušli smo u rat kao redovni vojnici, nismo imali neke dublje namjere. Za nas su Ante Gotovina i Arkan bili frajeri koji idu po Evropi, ratuju, imaju dobre ribe...“, ispričao je Dragan Bursać prije nekoliko godina u intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.

Bursać je tokom agresije na BiH bio pripadnik Vojske Republike Srpske – „nikakav specijalac, nikakav dobrovoljac”, kako kaže, već je prema njegovim riječima, mobiliziran kao “redovni vojnik VRS” (?!).

„Kako sam dijete iz mješovitog braka – majka mi je Hrvatica – imao sam tu "sreću" da budem na gotovo svim ratištima zapadne Bosne: bihaćkom, glamočkom, drvarskom, grahovskom... Sve to bila je zona djelovanja hrvatskih snaga, osim bihaćkog ratišta“, rekao je Bursać u pomenutom intervjuu.

ŠMINKANJE PROŠLOSTI U AGRESORSKIM REDOVIMA

Svoju ratnu prošlost u vojsci koja je četiri godine držala Sarajevo pod opsadom, koja je počinila genocid u Srebrenici i iza sebe ostavila stotine masovnih grobnica, ruševina i suza preživjelih, Dragan Bursać nikada nije krio. Naprotiv, on je tu prošlost, pažljivo ublaženu tvrdnjama da nije bio „nikakav specijalac, nikakav dobrovoljac” već su ga, eto, primorali da uzme pušku u ruke mimo njegove volje, u posljednjih petnaestak godina itekako mudro kapitalizirao kao svojevrsni vojnik-pokajnik agresorske vojske, koji danas otvoreno govori kako je ista ta vojska kojoj je pripadao počinila zločine i genocid. Svaka njegova riječ, kolumna, komentar na Twitteru dočekuje se u ovdašnjim medijima sa aplauzima jer eto, zamislite, imamo jednog bivšeg člana zločinačke vojske koji se ne ustručava reći da je u Srebrenici bio genocid, koji za Karadžića i Mladića kaže da su ratni zločinci, koji otvoreno govori o Bošnjacima kao najvećim žrtvama proteklog rata, a Milorada Dodika očima ne može gledati. I sve je to dobro, pohvalno i ljudski, ako izuzmemo pokušaje da da se preko tuđih grešaka opere vlastita prošlost i ojača uloga moralnog učitelja, neumoljivog zagovornika tolerancije i suživota (ali ne i istinskog pomirenja među bivšim „zaraćenim stranama“, jer o čemu bi onda on pisao?) u kojoj Dragan Bursać pliva kao riba u vodi već godinama.

Zukan Helez je napravio glupost za koju će bez sumnje snositi i političke i moralne posljedice. Njegovi kritičari za Heleza će reći da je politički diletant upitnih kompetencija, često ga optužuju i za ratnohuškačke izjave, a bilo je tu i kafansko-fizičkih okršaja, ali do sada mu „rodoljublje“ niko nije dovodio u pitanje (posebno ne nakon incidenta sa Dodikom i psovanjem genocida u Srebrenici). No, kada ga Dragan Bursać zbog pjevanja Thompsonove pjesme u Livnu nazove proustaškim zagovornikom, to je vrhunac licemjerstva i političkog prostituiranja. Jer onaj ko je jednom obukao uniformu agresorske vojske nema moralni kredibilitet nekome drugom držati lekcije o patriotizmu.

U ovoj priči, dakle, nema heroja. Imamo ministra koji svojim ponašanjem, po ko zna koji put, šalje lošu poruku i sramoti instituciju i državu, nakon čega se pokušava opravdati nespretnim izgovorima, i na drugoj strani, jednog kvazikolumnistu koji vlastiti teret prošlosti sakriva iza moraliziranja drugima. I jedan i drugi su ogledalo apsurda u kojem živimo – države u kojoj nas vode nedorasli političari koji ne razmišljaju o širim posljedicama svojih kafanskih ispada, a licemjeri izigravaju kolektivnu savjest društva.