Kako piše Financial Times, Trump je u ključnom trenutku odlučio stati na stranu Katara, čime je Izrael faktički izgubio dominantan utjecaj nad budućim mirovnim procesom u Pojasu Gaze.

Prema analizi britanskog historičara Lawrencea Freedmana, Netanyahu je pogriješio vjerujući da bezrezervno može računati na američku podršku. Ta se iluzija srušila 9. septembra, kada je Izrael izveo neuspješan zračni napad na sastanak političkog rukovodstva Hamasa u Dohi, u trenutku kada su katarske vlasti posredovale u američkom prijedlogu prekida vatre.

Napad je razbjesnio Katar, koji je zaprijetio povlačenjem iz pregovaračkog procesa, a Trump je, suočen s izborom između svog tradicionalnog bliskog saveznika Izraela i strateški važnog Katara, izabrao potonje. "Trump je morao birati između Izraela i Katara. Izabrao je Katar", piše Freedman.

Ova odluka, prema Financial Timesu, označila je prekretnicu: američki predsjednik je jasno dao do znanja da neće tolerisati akcije koje ugrožavaju njegove diplomatske planove niti poteze koji sramote njegove bliskoistočne partnere. Izrael je, s druge strane, prvi put u posljednjih nekoliko godina ostao bez kontrole nad procesom u kojem je do jučer imao presudnu riječ.

Freedman ističe da Netanyahu sada plaća cijenu višemjesečne politike tvrdolinijaštva, vjerujući da može ignorisati međunarodne prigovore na brutalnost izraelske kampanje u Gazi. Trumpova odluka da podrži Katar došla je upravo nakon što je izraelski premijer "pretjerao u samouvjerenosti" i, kako piše autor, "previše se oslonio na Trumpovu nestalnu naklonost".

Katar, koji ugošćuje i američku vojnu bazu i političko krilo Hamasa, posljednjih je godina izgradio reputaciju najvažnijeg posrednika u sukobu između Izraela i palestinskih frakcija. U okviru novog "Trumpovog mirovnog sporazuma", upravo Doha ima ključnu ulogu u formiranju međunarodnih stabilizacionih snaga koje bi trebalo da uđu u Gazu i uvedu privremeni red nakon povlačenja izraelskih trupa.

Prema planu, te bi snage trebale uključivati kontingente iz Indonezije, Pakistana i Azerbejdžana, uz logističku podršku američke Centralne komande (CENTCOM) sa sjedištem upravo u Kataru. Iako SAD neće slati svoje vojnike, Washington ostaje garant sigurnosnog okvira u kojem bi nova privremena palestinska uprava mogla početi obnovu razorene enklave.

Trumpov "mirovni dogovor", nazvan "Trump Peace Agreement", počiva na nekoliko ključnih koraka: oslobađanju izraelskih zarobljenika i preostalih talaca Hamasa, djelimičnom povlačenju izraelskih snaga, te otvaranju granica za humanitarnu pomoć. No, bez uspostave stabilizacione sile i razoružavanja Hamasa, plan bi mogao vrlo brzo propasti.

Analitičari upozoravaju da bi izraelska vlada mogla iskoristiti zadržano oružje Hamasa kao izgovor da produži prisustvo svojih trupa u Gazi, čime bi se mirovni proces ponovo zaustavio.

Trump, poznat po retorici većoj od konkretnih planova, zasad uživa u međunarodnom publicitetu koji mu ovaj dogovor donosi. No Freedman upozorava da bi, ukoliko proces zapne, američki predsjednik mogao izgubiti interes i preusmjeriti pažnju na neki novi "veliki projekt", kao što je to više puta činio tokom prvog mandata.

Netanyahu, s druge strane, suočava se s ozbiljnom političkom krizom unutar Izraela, gdje ga desni partneri optužuju za "kapitulaciju pred Amerikancima". Posebno ga je pogodilo to što ga je Trump natjerao da se lično izvini katarskom premijeru zbog napada na Dohu, čime je javno pokazano ko danas diktira tempo bliskoistočne politike.

Freedman zaključuje da Izrael, uprkos vojnim uspjesima nad Hamasom i Hezbolahom, sada prvi put gubi diplomatski teren. "Izrael je istovremeno porazio svoje neprijatelje, ali izgubio političku moć i utjecaj koji je imao u regiji", piše on.

Ako međunarodna stabilizaciona sila uspije da uvede red u Gazi, ako Hamas bude razoružan, a nova privremena uprava krene u obnovu, tada bi, smatra Freedman, mogla nastati osnova za buduću palestinsku državu, bez obzira na izraelske primjedbe.

Za sada, međutim, najvažniji simbolički trenutak ostaje činjenica da je Donald Trump, po prvi put otkako je stupio na političku scenu, otvoreno izabrao, i zaštitio, arapskog partnera umjesto Izraela.