Događaji u svijetu odvijaju se kao da je data zapovijed za početak trećeg svjetskog rata, rekao je na društvenim mrežama Thomas Malinen, finski geopolitički analitičar i profesor na Univerzitetu u Helsinkiju. "Smatram vjerovatnim da je dan nalog da se svijet gurne prema trećem svjetskom ratu i nuklearnom holokaustu. Vrlo je teško objasniti ovo što se događa bilo kojom drugom hipotezom", piše Malinen.

Kada je riječ o epilogu objektivno katastrofalnih odnosa unutar ključnog globalnog geopolitičkog trougla SAD – Rusija – Kina, iako su sve tri zemlje svjesne mogućnosti međusobnog uništenja pa su, logično, prisiljene tražiti neko prihvatljivo rješenje, sada je teško ne složiti se s finskim analitičarem. U cijeloj ovoj velikoj "igri" koja to već odavno nije još prevladava psihološko-propagandni faktor kao dominantna metoda u pokušaju promjene ili omekšavanja političkog smjera suparnika, a ne vojna prisila.

Problem je, međutim, u tome što će se dogoditi ako taj PR ne urodi plodom, odnosno ako svi igrači i dalje ostanu čvrsto ukopani na svojim pozicijama? Hoće li se zbog toga konačno okrenuti kompromisima, što bi bilo izvrsno, ili će probleme poželjeti rješavati vojnom silom? Trenutno se ispaljuje posljednja "teška artiljerija" u pokušajima omekšavanja suparnika. Međutim, sve se više čini da će nakon nje, umjesto prevladavanja razuma, ipak prevladati ludilo, što je vidljivo iz sve ratobornijih izjava vodećih političara, piše Zoran Meter za Dnevno.hr.

Neizbježan pad popularnosti ključnih lidera

U tom kontekstu apostrofiram upravo ključne evropske vođe. Njihova je popularnost u vlastitim zemljama katastrofalna. Francuski predsjednik Emmanuel Macron, koji je donedavno na sav glas prijetio slanjem francuskih vojnika u Ukrajinu i rat s Rusijom proglašavao gotovo neizbježnim i onim koji može početi "još večeras", kako je to prije desetak dana rekao zapovjednik francuskih kopnenih snaga, pao je na historijski najnižu razinu popularnosti od uspostave Pete Republike.

Ona sada varira između nestvarnih 13 i 14 posto, što znači da Macrona ne podržava čak oko 87 posto građana. Pritom se zavadio sa svim opozicionim strankama i političkim institucijama u zemlji, koje ga pozivaju na ostavku ili na raspisivanje izbora. Ali on ne želi ni jedno ni drugo, već najavljuje imenovanje novog premijera nakon što mu je prethodni, Sebastien Lecornu, bio prisiljen podnijeti ostavku samo nekoliko sati nakon što je predstavio svoju vladu. Otkako je u maju 2022. izabran na čelo Francuske, Macron je morao imenovati čak pet premijera koji su zemlju odveli u gospodarsku krizu s proračunskim deficitom od čak 6 posto, uz dug od 115,6 posto BDP-a na kraju drugog tromjesečja ove godine.

Ako ste mislili da samo Macron ima katastrofalan osobni rejting, jako ste se prevarili. I kancelar susjedne Njemačke, Friedrich Merz, krajnje je nepopularan u svojoj zemlji, njegov rad podržava tek 26 posto građana, a tek je proljetos zasjeo na ključno mjesto njemačke vlasti. Štoviše, njegovu stranku CDU po popularnosti je pretekla krajnje desna Alternativa za Njemačku (AfD), koja uživa popularnost od 26 posto, u odnosu na 24 posto CDU-a. I ne samo to! Rejting Merzova koalicionog partnera u vladi, SPD-a, katastrofalnih je 13 posto, gotovo isto kao i Lijeve stranke koja je porasla na 12 posto.

Pad vrijednosti i okretanje desnici i ljevici

Vidljivo je dakle da se, nezadovoljni politikom saveznog kancelara koji upravo najavljuje nove socijalne rezove i penzionu reformu uz snažno jačanje militarizacije zemlje, Nijemci sve više okreću krajnjoj desnici i krajnjoj ljevici, koje imaju neke bliske poglede na vanjsku politiku, no AfD je puno radikalniji kada je posrijedi migrantska politika odnosno ilegalna migracija. Ali ni to nije sve. I ljevičarski britanski premijer Keir Starmer suočen je s golemom nepopularnošću među svojim građanima, pogotovo zbog svoje donedavno krajnje liberalne migrantske politike.

Ona već neko vrijeme izaziva sve češće masovne proteste, pa i nerede naglo nacionalno probuđenih Engleza, od kojih oni stariji više ne prepoznaju britansko društvo zasićeno migrantima, najvećim dijelom iz bivših kolonija. Stoga uopće nije čudno što od kraja septembra Reform UK, stranka predvodnika Brexita Nigela Faragea, uvjerljivo vodi prema anketi YouGova, i u odnosu na vladajuće laburiste i u odnosu na torijevce. Njegova bi stranka, da se izbori održavaju sada, osvojila čak 311 od ukupno 650 mjesta, laburisti bi dobili samo 111 mjesta, a torijevci katastrofalnih 45.

To je jasan pokazatelj odmaka od duge britanske političke bipolarnosti i jasan znak da građani žele duboke političke i društvene promjene, između ostalog i u spomenutoj migrantskoj politici prema kojoj je Farageov Reform UK zauzeo oštar stav. Spomenuti Macronov "antirejting", a s druge strane njegova velika uloga u kreiranju ukupne politike Evropske unije, sada politički šteti i samom EU-u, koji ionako ima obilježje svojevrsne ubožnice koja udomljuje mnoge propale ili u matičnim zemljama nepopularne političare.

Zadržavanje moći

Unutar samih struktura EU-a posljednjih se sedmica vode i velike borbe između političkih frakcija u brojnim temama, a u vrijeme pisanja ovog teksta pripremaju se i dva nova pokušaja izglasavanja nepovjerenja predsjednici EK-a, nakon što je jedno već preživjela prije nekoliko mjeseci. Sve su to pokazatelji stvarne i nikad jadnije popularnosti vođa ključnih evropskih država i nacija, no nijednom od njih ne pada na pamet odstupiti s vlasti, iako je jasno da velika većina građana upravo to očekuje. Očito je da iza svih njih i njihovih politika danas stoje puno jače sile od samih stranaka na čijem su čelu i da, zapravo, oni provode zadane politike pozadinskih silnica, a ne vlastite.

Nekomu u dubokoj pozadini formalnih struktura vlasti u ključnim evropskim zemljama i EU-u očito ne odgovaraju promjene na političkom vrhu, iako su upravo te politike dovele i do krajnje nezavidnog geopolitičkog položaja Evrope i rapidnog slabljenja njezina globalnog utjecaja. Štoviše, uopće ne isključujem mogućnost da im čak i odgovara haotično stanje i društvene podjele koje postaju sve veće i opasnije, a iz nekog se razloga ne žele rješavati na odgovarajući način.

Gotovo je sigurno riječ o silama koje sada nastoje zadržati svoju ekonomsku i finansijsku moć, ali bi željele vratiti i izgubljenu globalnu dominaciju kakvu su uživale sve donedavno. Ona se počela urušavati neočekivanim i neviđenim uzletom Kine, a poglavito nakon ruske invazije na Ukrajinu, kada je taj proces akceleriran do neslućenih razmjera. Svijet je u posljednje tri i po godine postao potpuno neprepoznatljiv – to je činjenica koju više niko ne može osporiti. A kako su nade u povrat nekadašnje moći sve slabije, paralelno s time raste i nervoza, a s njom se povlače i sve rizičniji potezi.

Putin i Trump (Foto: Guliver Image/AP Photo/Evan Vucci)

Rusko ugrožavanje i Tomahawk

Zbog toga se u biti i slažem s navedenom uvodnom konstatacijom finskog geopolitičara. Ali prije nego što progovorim o pojedinim visokorizičnim potezima zapadnih elita samo iz prošle sedmice, podsjetio bih kako je na nezavidan položaj Evrope upravo podsjetio i ugledni američki realist i prema mnogima jedan od tamošnjih najboljih geopolitičara – profesor sa univerziteta u Chicagu John Mearsheimer. Rekao je, parafraziram, kako Sjedinjene Države potpuno kontrolišu Evropu i NATO, i da su evropske zemlje i njihovi dužnosnici potpuni američki vazali, tj. oni koji ni o čemu ne odlučuju niti za takvo što imaju mogućnosti. Njihove su vojske preslabe za obračun s Rusijom i potpuno ovise o SAD-u.

Ali njegovim bih riječima dodao da su zato itekako sposobni za krajnje oštru i ratničku retoriku prema Rusiji – u najmanju ruku kao da drže sve poluge vojne i ekonomske moći u svojim rukama. Mislim da im je za ovo potonje ne samo dozvolu nego i zapovijed dao Donald Trump zbog dvaju ključnih ciljeva povezanih s američkim nacionalnim interesima. Prvi je ekonomski, prisiljavanje evropskih članica NATO saveza na kupnju suvremenog i skupog američkog oružja jer se navodna ruska ugroza opasno nadvila nad njima pa moraju postati vojno potpuno spremne; drugi je geopolitički, usmjeren na pokušaj vršenja dodatnog pritiska na ruskog vođu Vladimira Putina da konačno popusti i prihvati američke uvjete za završetak ukrajinskog rata, uz namjeru Washingtona da i nakon toga odnosi između Evrope i Rusije ostanu neprijateljski i fokusirani jedni na druge kada je riječ o strateškoj sigurnosti. To SAD-u, kako se ondje smatra, ostavlja prostora za samostalno rješavanje globalnih problema u skladu sa svojim interesima, bez prevelikog miješanja Moskve, a čemu u određenoj mjeri već i svjedočimo.

Saveznici NATO-a raspravljaju o odlučnijem odgovoru na sve provokativnije postupke Vladimira Putina, uključujući i raspoređivanje naoružanih dronova duž ruske granice i ublažavanje postojećih ograničenja za pilote kako bi im se omogućilo pucanje na ruske avione. O tome je 9. oktobra pisao britanski Financial Times u autorskom tekstu Henryja Foya pod naslovom "NATO razmatra oružani odgovor na hibridni rat Vladimira Putina". Prema riječima četiriju dužnosnika NATO-a upoznatih s temom, cilj je razgovora povećati troškove hibridnog ratovanja za Moskvu i razviti jasne protumjere nakon niza kršenja zračnog prostora ruskim dronovima i borbenim avionima. Inicijativu su pokrenule države na prvoj crti bojišnice koje graniče s Rusijom, uz podršku Francuske i Ujedinjenog Kraljevstva. Od tada su se raspravi pridružile i druge članice saveza. Dva dužnosnika NATO-a identificirala su pojednostavljenje pravila angažmana na istočnom krilu kao jedno od najhitnijih pitanja. Neke zemlje zahtijevaju od pilota borbenih aviona da vizualno potvrde prijetnju neposredno prije borbe, dok druge dopuštaju paljbu na temelju radarskih podataka ili uočene prijetnje na temelju smjera ili brzine neprijateljskog cilja. Drugi saveznici, međutim, zagovaraju konzervativniji pristup, s obzirom na rizike izravnog sukoba s Rusijom naoružanom nuklearnim oružjem.

Direktne prijetnje

Donald Trump prošlog je mjeseca rekao kako bi NATO trebao otvoriti vatru na ruske avione koji krše propise, ali britanski medij nije naveo da je odmah potom, na pitanje novinara hoće li u tome sudjelovati i američki avioni, rekao kako će to ovisiti o situaciji. To indirektno potvrđuju i riječi američkog ambasadora pri NATO-u Matthewa Whittakera, koji je izjavio da "svaki dan" sarađuje sa saveznicima kako bi osigurao "najbolje opcije u asimetričnom i hibridnom ratovanju". Naglasio je ključnu važnost "osiguravanja dovoljno prečki na ljestvici eskalacije".

Jasno je zašto Amerikanci drže "nogu na kočnici". Visoki ruski državni dužnosnici nedavno su nedvojbeno rekli kako bi obaranje ruskih aviona u uvjetima koji se navode kao kršenje zračnog prostora članica NATO saveza "predstavljalo čin rata". Oni tvrde da se takvi incidenti s obiju strana događaju odavno, i među drugim svjetskim državama, i da za njihovo rješavanje postoje precizni međunarodni postupci: prethodno upozorenje o prelasku zračne granične crte, slanje borbenih aviona za njihovo presretanje i ispraćaj izvan svog zračnog prostora. Očito je, međutim, iz spomenutog teksta FT-a kako pojedini evropski mudraci iz NATO saveza misle drukčije i kako su spremni pokazati da su hrabriji i od samoga Trumpa. Pritom ne vjerujem da će ikada oboriti ruski avion pod navedenim uvjetima kršenja zračnog prostora.

Dronovi su nešto drugo. Oni se ionako obaraju bez pitanja jer ne podliježu nikakvim međunarodnim pravilima, a i neuporedivo su jeftiniji i neuporedivo manje važni u odnosu na vojne avione. Ipak, prošle je sedmice definitivno najjače politički i medijski odjeknula Trumpova izjava kako je već de facto donio odluku o isporukama američkih krstarećih raketa Tomahawk dometa 2500 kilometara Ukrajini, što bi bio krajnje opasan presedan s pozicije ruskih strateških sigurnosnih interesa, kao i činjenice da te rakete ne posjeduju čak ni evropski saveznici SAD-a.

Svi napeto čekaju što će poduzeti kineski predsjednik Xi Jinping. Foto: Guliver

Put u ponor

Međutim, i u tim riječima, kao i obično kada je riječ o Trumpovim odlukama "škakljivog" karaktera, prisutno je ono vječno "ali", a nisu isključena ni vrludanja tipa hoću – neću, također karakteristična za njega. Dakle, Trump je ovom prigodom dodao sljedeće, otprilike ovako sročeno: prije toga želim znati kako ih Kijev namjerava koristiti. Također je odmah dodao i kako ne želi eskalaciju.

Međutim i to, kako je sročeno, bilo je i više nego dovoljno za brzu rusku reakciju. Vladimir Putin tako je na međunarodnom Valdajskom debatnom klubu rekao da je to "vrlo ozbiljan eskalacijski korak" i da bi pojava takvih sistema u Ukrajini značila "značajnu, čak i kvalitativnu promjenu stanja" koja bi razorno utjecala na američko-ruske odnose. Putin je rekao da bi te rakete svakako nanijele štete Rusiji, ali da čak ni one ne bi dovele do strateške promjene odnosa na ukrajinskim bojišnicama. Ali bez obzira na to, Rusija bi bila prisiljena poduzeti nove korake. Iz tih je riječi bilo jasno da Putin Trumpu ne odašilje nikakvu pomirbenu poruku zbog eventualnog straha, nego upravo suprotno, upozorava na destruktivne posljedice ako isporuči rakete.

Ali ako je neko i nakon njih bio sumnjičav u pogledu Putinove odlučnosti te je i dalje računao na njegov strah, sam ih je Putin demantirao samo nekoliko dana poslije, na sastanku ruskog Vijeća sigurnosti. Osim što je jasno osudio eventualni američki potez s Tomahawkima, rekao je kako to "neće utjecati na našu odlučnost da ostvarimo sve svoje ciljeve s početka specijalne vojne operacije". Trumpa već duže vrijeme pritišću i iz njegove Republikanske stranke, a da i ne govorim iz Demokratske, da se ne usuđuje uvesti sekundarne carine protiv zemalja koje uvoze rusku naftu.

Duboki udari Također ga optužuju da ne želi Ukrajini dopustiti da američkim raketama gađa ciljeve duboko u Rusiji, kao i da je ne želi opskrbiti novim suvremenim oružjem uprkos činjenici da je Putin odbio njegov mirovni plan i da je njihov sastanak na Aljasci doživio neuspjeh. Zato je vrlo moguće da je Trump, kako bi zadovoljio vlastite jastrebove, izrekao ono o raketama Tomahawk, što je bilo dovoljno da zadovolji njihove apetite i da počnu slaviti – od SAD-a do Evrope i Ukrajine.

Slavlje je, naravno, preuranjeno, što im je dokazala ruska vojska prošlosedmičnim, nikad većim udarima na ključna ukrajinska prijenosna plinska postrojenja važna za cijelu zemlju, kao i na vojnu infrastrukturu, koji su izazvali pravu paniku u Kijevu s obzirom na skori dolazak zime, tj. početak sezone grijanja, ali i s obzirom na to da su potvrdili kronični nedostatak sredstava protuzračne odbrane – prije svega američkih Patriota koji su skupi i nerado ih isporučuje ne samo SAD nego i evropske zemlje. Ove potonje time slabe zaštitu vlastitog neba dok svojim građanima govore kako je rat s Rusijom neizbježan i kako je zbog toga nužna sveobuhvatna i brza militarizacija. Isporuke tih sistema Ukrajini sada pokušavaju opravdati riječima da se u Ukrajini brani i sama Evropa i da joj je zato bolje sada pomagati vojno i finansijski nego se kasnije nositi s Rusijom u ratu na evropskome tlu.

Takve sulude verbalne kombinacije i improvizacije, kako sam i rekao, samo dolijevaju vodu na mlin američkim interesima, dok Evropu iscrpljuju i fokusiraju na vječnu konfrontaciju s moćnom nuklearnom državom na svom istoku, s kojom ni taj moćni SAD ne želi neposredno ulaziti u vojni sukob. S druge strane, ruski visoki državni dužnosnici, poput utjecajnog, drugog po snazi ruskog diplomata, zamjenika ministra vanjskih poslova Sergeja Rjabkova, smatraju da je Trump uništio duh sastanka na Aljasci. Umjesto da je izvršio pritisak na evropske čelnike koji su sljedeći dan stigli u Washington i natjerao ih da prihvate njegove modele rješavanja rata usuglašene s Putinom, pao je pod njihov utjecaj i pokrenuo novu oštru retoriku prema Putinu, s novim prijetnjama i ucjenama, smatra Rjabkov.

Nema kraja

Potom je zaključio kako je "zamah za rješenje u Ukrajini nakon sastanka ruskog i američkog predsjednika na Aljasci iscrpljen" i da je "ovaj zaključak očit, jer je upotreba Tomahawka moguća samo uz sudjelovanje američkog osoblja".

Da nije riječ samo o Putinovim političkim izjavama nego i o stvarnoj promjeni strategije ruske vanjske politike prema SAD-u koja je Trumpu pružila priliku da s Putinom pokuša dogovoriti završetak ukrajinskog rata i ostvari poboljšanje katastrofalnih bilateralnih odnosa zaostalih iz Bidenova doba, svjedoče i riječi Sergeja Rjabkova koje je izgovorio prošle sedmice u ruskoj Državnoj dumi, a sigurno ne bi da nije bio uvjeren kako je to i službeni stav ruskog predsjednika. Njima ću i završiti ovu analizu, ostavljajući svima prostora da o svemu što je u njoj rečeno dobro razmisle.

"Građevina odnosa Moskve i Washingtona se raspada, a pukotine već dosežu njezine temelje. U odnosima između Rusije i Sjedinjenih Država već dugo nema 'tvorničkih postavki'. Imamo određenu strukturu odnosa koja je napukla i raspada se. A Amerikanci su krivi za to. Sada su pukotine dosegle temelje. Mislim da je lakše rušiti nego graditi", rekao je visoki ruski diplomat.

Kaju Kallas niko više ne smatra ozbiljnom

Vjerojatno je eklatantan primjer da u EU-u nešto ozbiljno ne štima i prošlogodišnji izbor Kaje Kallas na vrlo delikatnu poziciju šefice diplomatije EU-a u sadašnjem turbulentnom geopolitičkom i geosigurnosnom stanju na Starom kontinentu i globalno. Osobu bez ikakvog prethodnog diplomatskog iskustva, bivšu premijerku Estonije, zemlje sa samo 1,3 miliona stanovnika, izabrali su na tako važnu dužnost. Za mnoge je to tada bio pravi šok, a da je bio opravdan, svjedoči i činjenica da se Kallas u diplomatiji snalazi kao Bambi na ledu.

Tako je američki državni sekretar Marco Rubio nije želio ni primiti, uz obrazloženje da ima drugog posla, kada je proljetos stigla u svoj prvi službeni posjet SAD-u, te se morala družiti s pojedinim kongresmenima. Nedavno je izjavila kako i Evropska unija mora biti uključena u sadašnji mirovni proces za Gazu koji je pokrenuo Donald Trump. Ne samo što se to nije dogodilo nego niko iz Trumpove administracije nije ni odgovorio na taj zahtjev.

Na kraju su prošle sedmice razgovori između Izraela i Hamasa održani u Egiptu, uz posredništvo Katra, Egipta i Sjedinjenih Država. Navodno su rezultirali pozitivnim dogovorom o oslobađanju izraelskih talaca, uz još niz nepoznanica. Ali evropskih predstavnika ondje nije bilo.

Žele “denacificiranu” Ukrajinu pod svojom vlašću

Putin ponovno ukazuje na prvotne ciljeve koje je osobno revidirao prije nešto više od godine dana, kada ih je smanjio na, kako je rekao, minimum ruskih interesa ispod kojih Moskva nikada neće ići. A oni su se odnosili na ukrajinsko prihvaćanje ruske aneksije četiriju ukrajinskih regija i Krima, u njihovim administrativnim granicama, uz obavezno jamstvo o neulasku Ukrajine u članstvo NATO saveza.

Podsjećam da su prvotno proklamirani ciljevi bili i demilitarizacija Ukrajine i njezina “denacifikacija” koja je podrazumijevala smjenu sadašnje vlasti na čelu s Volodimirom Zelenskim, kao i dogovor s NATO savezom odnosno SAD-om o međusobnoj strateškoj sigurnosti na evropskom kontinentu koja ne može biti djeljiva, tj. da se sigurnost jednoga ostvari na štetu drugoga. Hoće li Putin uistinu učiniti ovaj korak unatrag i vratiti se prethodnim, puno oštrijim zahtjevima kao preduvjetu za završetak rata teško je reći.

Pretpostavljam da ipak neće, već da te riječi koristi kao rusku varijantu vršenja pritiska na SAD da pristane na ublažene ruske zahtjeve za kraj rata ili slijede oni puno drastičniji koji u pitanje dovode i opstojnost same Ukrajine kao učinkovite države i s još užim granicama. Zapravo smatram da Putin opet, tko zna koji put, lukavo vraća geopolitičku lopticu u Trumpovo dvorište, tj. odluku o eskalaciji prepušta njemu. A ona je teška i prepuna rizika i za sam SAD ako bi se krenulo prema eskalaciji američko-ruskih odnosa.