Piše: Andrej NIKOLAIDIS (CdM)

Na kraju se ispostavilo da uopšte nisu bili „grupa Turaka“, nego Azerbejdžanci i jedan Turčin. Na kraju se ispostavilo da nije bilo sedam rana, nego jedna rana i posjekotine. Na kraju se ispostavilo da nisu Turci napali a naši samo branili „vjekovna ognjišta“. Ali kad kreneš u linč, „napali su nas“ zvuči puno bolje nego „napali smo ih“, a sedam rana zvuči kao kudikamo bolji razlog za potjeru od jedne rane. Kada kreneš u linč, to što je žrtva iz ambulante puštena kući već nakon pola sata nije razlog da od pogroma odustaneš.

Naročito ako je, kao što se ispostavilo, linč pažljivo pripreman i orkestriran.

Kad se sad osvrnete na sve: pomračenje uma. Poraz razuma i pristojnosti. Zato što su trojica Azerbejdžanaca ranila Podgoričanina, apsolutno nema smisla marširati Podgoricom i uzvikivati „Ubij Turčina“ – nema, uzgred, smisla ni vikati „Ubij Azera“. Nema smisla paliti turske radnje zbog tuče u kojoj su učestvovali Azerbejdžanci. Zato što su nešto počinili Azerbejdžanci nema smisla kao pred strijeljanja uza zid postrojiti i masovno hapsiti Turke. Samo gad se time može hvaliti time što su ljudi masovno privođeni samo zato što su Turci. To nije rasno, nego etničko i religijsko profilisanje. Samo hulja racije u stanove nevinih ljudi i njihovo privođenje može predstaviti kao snagu države. Samo hulja može aplaudirati nečemu što je ličilo na podgoričku Kristalnu noć.

Ali naaaaaarod je nedjeljama huškan na Turke, duh istrage poturica je pušten iz boce. Moralo je pući. Sve su uradili da pukne. Veliki francuski hrišćanski sociolog Rene Girard to je nazvao „mimetičkom zarazom“. Po njemu, kada nagomilano zlo unutar jedne zajednice dostigne nesnošljiv nivo, koji prijeti da uništi samu zajednicu, pribjegava se činu mimetičkog žrtvovanja: pronalazi se žrtva koja će biti prinešena onome u što zajednica vjeruje.

Procesu u kojem obični ljudi postaju zvijeri koje zahtijevaju žrtvinu krv ime je mimetička zaraza. Takvo nasilje, po Girardu, donosi samo privremeno olakšanje. Zlo nije egzorcirano: vampir nije upokojen. Ono se ne vraća: ono je uvijek tu. Zato je uskoro potrebna nova žrtva; još svježe krvi. Zato se istorija po Girardu odvija u mimetičkim ciklusima, koje nije uspio prekinuti čak ni Isus, kojega nam je Bog poslao da od njega naučimo da praštamo i ne mrzimo, da ne prinosimo žrtve zlu u nama.

Neka vas drugi lažu i titraju vam lijevu predrasudu i desnu ignoranciju: ono je bio fašizam. Zlo i glupost se međusobno prepliću, prelivaju jedno u drugo. Oni nisu kao ulje i sirće, da jedno pliva po drugom, nego su vode dva crna mora što spajaju se u grimiznu plimu koja krvlju oboji sve. Fašizam je kopile zla i gluposti. Fašističke vođe su često zli ljudi koji nisu glupi.

Fašizam, međutim, počiva na strahu. A strah ne samo da, kako bi rekao vladika Rade, čovjeku obraz kalja često, nego čovjeka sprječava da misli. Strah gura u mržnju a mržnja u glupost. Ne samo da je fašizam glup: samo zlo u čovjeku je glupo.

I sad kad je sve gotovo, kad smo se izvikali, napalili, namrzili i obrukali, što ćemo sad? Koga ćemo sad?

Što je bilo, dobri ljudi? Što je bilo, braćo u Hristu? Malo vam je bilo vašeg fašizma devedesetih i svih stotina hiljada žrtava te mržnje? Malo vam je bilo što ste bili protiiv svega progresivnog, racionalnog i korisnog u ovoj državi: od nezavisnosti do NATO. Nego ste i djecu naučili da čine kao vi onomad? Pa ste ih, kada ste zaključili da je došao čas, jer ste na koncu vi pobijedili i u ovoj zemlji biće kako vi kažete, nahuškali i poslali na ulice da nastave sramne ratove u kojima ste vi poraženi?

Vlada je pohitala da zbog Azerbejdžanaca kazni Tursku, jer ono što je marširalo ulicama uz pratnju policije i vikalo “Turci napolje” je njeno biračko tijelo kojemu valja podilaziti – naročito kad je bijesno i u lovu na vještice.

Zapravo… Sjećate li se “Slike Dorijana Greja”, Vajldovog romana? U toj knjizi Dorijan Grej čini svakakva zla, ali njegova pojava, njegov lik, ostaju lijepi, uglađeni, neokrznuti počinjenim užasima. Tako je jer Dorijan Grej ima portret koji krije, koji niko ne smije vidjeti. Svaki put kada on učini zlo, portret postaje još nakazniji, još užasniji. Umjesto na licu Dorijana Greja, zlo se reflektuje na njegovoj slici.

Ono što se desilo je slika Dorijana Greja ove vlasti, sve ono što ona prikriva, što ona inherentno jeste.

Ono što se desilo u Podgorici je poruka svima nama: kako se lako nasilje može izliti na ulice.

Poruka je to i Milojku Spajiću: evo šta će, samo stotinu puta gore, uslijediti ako odlučiš da iz vlade izbaciš one koji imaju snagu da na tvoj takozvani evropski put postave balvane. Poruka je to, prije svega, i crnogorskim muslimanima – koji su poručenoga svakako svjesni, jer su se sa tim, u raznim formama, sretali čitavog života.

I što ćemo, konačno, sad?

Evo šta nećemo. Kao ni do sad, nećemo otvoriti poštenu intelektualnu debatu o krijenima i drugim razlozima dugotrajnosti ovdašnje mržnje prema “Turcima”. Nećemo ne deklarativno, nego pošteno i temeljno, između ostalog i kroz školske programe, saopštiti da islam, nakon svih ovih vjekova, nije nikakvo tuđinsko tijelo, nikakva “okupatorska vjera”, nikakva prijetnja “našem identitetu”, nego sastavni i neodvojivi dio ovdašnjeg identiteta.

To nećemo. Nego ćemo pobjeći u laž i hipokriziju. Nego ćemo nastaviti da lažinjamo o takozvanoj “građanskoj Crnoj Gori”, našoj “toleranciji” i čas “multikulturi”a čas “interkulturi”.

Nego ćemo medijima privoditi prestravljene muslimane koji će objašnjavati kako su oni oduvijek divno živjeli sa četnicima. Nego ćemo se dičiti riječima prestravljenog Turčina kojemu je spaljena radnja, a on nam veli: bravo, odlično ste učinjeli.

Baš kao onaj nesretnik u Srebrenici, kojega su novinari Karadžićeve televizije učili kako da kaže da je presretan jer su Mladićeve trupe ušle u njegov grad. Kao ovo:

Sad ćemo malo da se kumimo sa Turcima, da ih častimo baklavom i kokakolom. Sad ćemo da Milenijum osvijetlimo bojama turske zastave.

Sad ide ono: ko nas, bre, zavadi. Ruka ruci, svi smo Turci.