Grad Zagreb i njegova užurbana svakodnevica često skrivaju male priče koje otkrivaju ljudskost i povezanost među ljudima. Među gužvama, zvukom tramvaja i stalnom žurbom, susreću se sudbine koje odražavaju dugu i složenu povijest regije.

Jedna od tih priča dolazi od vozača taksija srednjih godina koji poznaje grad i njegove skrivene kutke, ali i veze koje spajaju ljude iz Hrvatske i Srbije. Kako piše srpski Telegraf, njegove riječi tjeraju suze na oči.

Grupa mladih iz Beograda u Zagrebu doživjela je upravo takav susret. Naizgled običan put od autobusne stanice do centra grada pretvorio se u priču o zajedničkoj prošlosti, naslijeđu i osjećaju pripadnosti koji nadilazi granice i nesuglasice, piše Telegraf.

Susret s vozačem i njegova priča

Vozač je počeo pričati o životu u bivšoj SFRJ, o lijepim trenucima iz prošlosti, ali i o izazovima koji su ostali. U jednom trenutku nastala je tišina, nakon koje su uslijedile riječi koje su mladima ostale urezane u pamćenje.

“Znate, da vam kažem, moja majka je odavde, Hrvatsku pamtim prije svega, a moj otac… On je Srbin, s Tare,” rekao je vozač, nastavljajući svoju životnu priču.

“Otac je iz Srbije došao, majka je odavde. Kao dijete bio sam na Tari. Prekrasno je. Imam jedno brdo i komadić zemlje koji mi pripada,” dodao je.

Na pitanje ima li želju posjetiti Srbiju, vozač je odgovorio:

“Naravno, sve planiram, ali me je strah. Volio bih dovesti sina. On je tinejdžer, u ludim je godinama. Sluša i Tompsona i srpske narodnjake, to je pravi kaos u kući. Kažem mu: ‘Sine, ne možeš pobjeći od svojih korijena,'” rekao je, a u njegovom glasu osjetila se tuga.

“Sine ne možeš pobjeći od svojih korijena”

Kada su stigli na odredište i platili račun, vozač je imao samo jednu želju: da se prenese pozdrav Srbiji.

Povijest postoji kako bi nas podsjetila na pogreške koje ne bismo smjeli ponoviti. Ljudskost i tople riječi ne poznaju vjeru, naciju ni geografsku lokaciju. Najvažnije je biti čovjek jedni prema drugima.