Vedrana Rudan ponovno je podigla prašinu novim blogom pod naslovom Nismo mi Dalmatinci, objavljenim uz poruku na Facebooku: „Je li moguće da je Rijeka postala Split?“.

U svom oštrom, direktnom tonu autorica iznosi osobni portret odrastanja na riječkoj rivijeri, uspomene na multikulturalnu Primorje i gorke refleksije o podjelama koje su ostavile traga nakon ratnih iskustava.

Njezin tekst prenosimo u cijelosti.

‘Roditelji nam nisu rekli da Srbi nisu naša braća’

“Primorka sam i time se ponosim. Rođena sam u Opatiji, otkako znam za sebe u moj su kraj dolazili ljudi iz čitavog svijeta. Mi smo kao djeca govorili talijanski, bilo je to pred sedamdeset godina. Ja sam u četvrtom osnovne učila njemački, u srednjoj njemački i engleski. Sva djeca su u Mošćeničkoj Dragi gdje sam odrasla radila čim bi počelo ljeto.

Prodavala sladoled, nosila kofere turistima, čekala ispred zgrade Turističkog društva i vodila goste do kuće gdje su trebali odsjesti. Nikad nam roditelji nisu rekli da su Talijani, Nijemci i Austrijanci naši neprijatelji. Dolazili su i Srbi, nikad nam roditelji nisu rekli da su oni naša braća. Gosti su stranci, ljudi od čije love živimo i tu je priči bio kraj.

A onda je došao rat. Nas je Primorce zatekla njegova žestina. Odakle tolika mržnja? Rat je rat. Naši su se dečki masovno odazivali zovu Domovine i bili zgroženi brojem dezertera koji su iz južnih krajeva dolazili k nama i skrivali se. Zadar se tada zvao ‘Bežigrad’. Uzalud su u Rijeku dolazili prazni autobusi po odbjegle Dalmatince. Prazni došli, prazni ošli”, započinje oštro Rudan.

‘Zgroženi smo zločinima Splićana nad Srbima’

“Čitali smo što Splićani rade Srbima, civilima, svojim susjedima. Bili smo zgroženi njihovim zločinima. Izbacivali su ih iz stanova, prebijali, ubijali. U Rijeci je samo jednom ‘dragovoljac’ ušao u ‘srpski’ stan, na osmom katu. U njemu je živjela sama žena. Otišla je na tržnicu, kad se vratila brava je bila promijenjena, a Nepoznat Netko ju je otjerao.

Idući dan je Nepoznatom Nekome gradonačelnik Slavko Linić preko Novog lista poručio. U roku od dvadeset i četiri sata napustite stan. Ako to ne učinite mi ćemo vam pomoći. Naglašavam, nećete izaći kroz vrata. ‘Gospodin dragovoljac’ je shvatio poruku.

Čini mi se da mi Primorci od rata gledamo na Dalmatince kao na nižu rasu. Prostaci, glupani, divljaci koji misle da Domovinski rat još uvijek traje, da treba stalno saditi vrbe za Srbe, loviti ih, bacati u more…”, nastavlja.

‘Svi su južnjaci životinje, Primorcima se od njih riga’

“Istovremeno zaboravljaju da su im nekad neprijatelji bili Talijani i Nijemci. Zašto i njima ne je*u mater pitaj boga. Naprotiv, ljeti im pružaju dupe na gotovs, ližu im čma*ove dok oni kao dragi gosti u Splitu opušteno pišaju, rigaju i seru po splitskim ulicama. Zašto Dalmatinci jednakim žarom kao što mrze Srbe ne mrze i ostale neprijatelje?

Već sam napisala, u percepciji nas sjevernjaka svi su južnjaci divlje životinje od kojih se mi civilizirani možemo spasiti jedino gradnjom visokoga zida i uvođenjem putovnica. Gledanje njihove Rive kojom stalno marširaju dragovoljci i borci koji žele Srbima starim od sedam do sedamdeset i sedam slomiti vrat i još s maskom na licu, u nama izaziva poriv za riganjem.

A onda, a onda… Je*ote! Ne mogu vjerovati, sinoć u mom gradu, u mom gradu, riječki maskirani klinci dočekuju sportaše iz Srbije. Ne, bez za*ebancije. U šoku sam. Je li moguće da je Rijeka postala Split? Je li moguće da smo mi sjevernjaci Dalmatinci? Bože, kako teško pada na želudac spoznaja da je čitava Hrvatska zemlja divljaka. Jedni, maskirani, žele pjevati i ubijati, drugi, bez maske, šute. Treći? Treći više ne stanuju ovdje”, zaključila je.