Piše: Kenan EFENDIĆ / Odgovor.ba

Ima u nas profesora društvenih nauka koji pričaju kao da nisu imali nijedan čas sociologije u gimnaziji. Ponajviše takvih se u medijima bavi nacionalnim pitanjima.

Apostoli bosanstva, koji danas, nakon što je formiranje nacija na slavenskom jugu dovršeno, u praksi, a ustavima opečaćeno, na papiru, upravo ostavljaju dojam neznalica.

Nema nacije bez moći i ljudi

Nijedna nacija nije izgrađena samo dekretima, deklaracijama, profesorskim traktatima ili konferencijama. Kako pokazuje bogato naslijeđe teorije nacije i nacionalizma – kao ideologije izgradnje nacije – ove specifične, moderne političke zajednice razvijaju se iz postojećih društvenih grupa. Te grupe, i prije svog nacionalnog samoodređenja, posjeduju sklopove zajedničkih osobina, koje ih povezuju iznutra, a razlikuju ih prema vani.

Tek kada takve zajednice – naprimjer, muslimani u Bosni i Hercegovini, gledano od 1878. do 1970-ih – stvarno postoje, neke instance političke moći mogu im ponuditi neko nacionalno samoodređenje, pregovarati s njima i tražiti kompromis. Ili takve zajednice nasiljem kao oblikom političke moći nameću svoju volju – što je bilo moguće u nacionalnim ustancima u 19. stoljeću, ali uz potporu velikih sila, ili u dekolonizacijskim pokretima u drugoj polovini 20. stoljeća – također uz saglasnost međunarodne zajednice.

Politička moć ne može nametnuti nekoj zajednici da se opredijeli, to jest da bude ono što nije. To zorno pokazuje primjer prve Jugoslavije i pokušaj da se formira jugoslovenska nacija, po uzoru na njemačku ili talijansku. Iako je ideja jugoslavenstva imala na raspolaganju državnu moć i određenu teorijsku zasnovanost, činjenica je da su hrvatske, slovenačke i druge mase, uprkos prinudi i uvjeravanjima, na kraju odbile da u nacionalnom smislu budu Jugosloveni.

Može se, s druge strane, politički jednoj zajednici zabraniti da formalno – ustavno, kroz institucije kulture, obrazovanje itd. – sebe razvija kao naciju, ali to uopće ne garantira da će takva zajednica odustati od svojih nacionalnih težnji. Ne udaljavajući se od naših konteksta: dobar su primjer, opet, Bošnjaci, odnosno ranije Muslimani.

O ovim temama posljednjih je decenija napisano nekoliko vrhunskih istraživačkih socioloških studija, a od novijih se naročito izdvaja U ime nacije Ive Lučić. Autorica je, teorijski osnovano i istraživački potkrijepljeno, pokazala da se nacije grade i dovršavaju tek u suodnosu političke moći i interesa te određenog stvarnog kolektivnog osjećanja i htijenja. Slušajući apostole bosanstva, pogotovo profesore Fakulteta političkih nauka u Sarajevu, teško se oduprijeti dojmu da nisu pročitali ovu knjigu, na bosanskom objavljenu u izvrsnom prijevodu profesora Sulejmana Boste (University Press, 2022).

Nacionalizam u normativnom i operativnom smislu

Ne ulazeći u dublje teorijske slojeve, u kontekstu bosanstva, kao jedne nejasne pseudonacionalne ideologije bez društvene grupe, vrijedi se osvrnuti na jedan pristup izučavanju nacionalizma, po kojem ova ideologija ima dvije dimenzije.

Siniša Malešević, rođeni Banjalučanin, profesor University College, u Dublinu, Irska, jedan od vodećih savremenih autoriteta u ovoj oblasti, razlikuje normativnu i operativnu dimenziju nacionalizma.

Pojednostavljeno, normativna dimenzija predstavlja političke programe, akademske radove, manifeste, ustave... dočim je operativna dimenzija u polju društveno-političkih dešavanja, uvjetovana realnom politikom, i uglavnom se izražava medijski.

Većina ključnih knjiga i radova Siniše Maleševića prevedena je na bosanski, odnosno njemu srodne jezike, te je stoga razumno pretpostaviti da je svaki iole odgovoran profesor sociologije pročitao ova djela.

Vodeći se upravo Maleševićem, jedan mlađi autor, poljski sociolog i slavist Tomasz Rawski, o kojem smo već pisali, na primjeru bošnjačkog nacionalizma pokazuje da je nacionalizam u normativnoj ravni nemoguć, nedjelatan. Nijedna nacija nije formirana dekretom – nacije se grade na terenu, u politici, a počesto i u ratu, kao radikalnom političkom činu. Svakako, normativni dio postoji, ali naprosto nije presudan.

Neopterećeni činjenicama i neobvezani znanjem

Istovremeno sa zvaničnim normativnim radom komunista 1960-ih i 1970-ih javljale su se i druge ideje o bosanskoj, bošnjačkoj ili muslimanskoj naciji – ali nijedna od njih nije zaživjela jer nije prešla iz normativnog u operativno polje. Na terenu su snagu imali bosanski komunisti, koje je podržavao sam vrh države, ali su se i oni morali, nakon dvije decenije odbijanja muslimanske zajednice da se opredijeli prilagoditi stvarnosti.

Neopterećeni znanjem, neobvezani činjenicama, osokoljeni medijskim uspjesima jer pričaju nešto što skandalizira i polarizira javnost, naši apostoli bosanstva naprosto ignoriraju stvarnost. Sve i kada bismo prihvatili njihove neozbiljne teze o dejtonskoj luđačkoj košulji, nametnutom miru, obnovi Republike i slično, dužni smo ipak prihvatiti stvarnost.

Na posljednjem popisu stanovništva, provedenom 2013, manje od 50.000 građana se izjasnilo kao Bosanci (i/ili Bosanci i Hercegovci i slično) – tek 1,3 posto stanovništva Bosne i Hercegovine.

Logično je pitanje: da li profesori bosanstva, vodeći se postojanjem ovih 50-ak hiljada ljudi, pokušavaju izgraditi neku bosansku naciju? Sudeći po njihovim istupima i tezama – ne. Zapravo i ne spominju ove ljude, što, u jednu ruku, nije ni pošteno prema njima.

Bosnolozi, pojednostavljeno, bosansku naciju zamišljaju kao neku nejasno nadzajednicu ili skupnu zajednicu svih bosanskih građana. Zaista lijepo zvuči, ali takva kulturna zajednica ne postoji na terenu. Dakle, normativni rad – svakako neozbiljan, nekoherentan, nedovoljno obrazložen – ne može se preseliti u operativnu sferu.

U civilizaciji u kojoj su nacije, kao jedini važeći kolektivni politički subjekt, građene ratovima – naši bi intelektualci da grade jednu nejasnu naciju na okruglim stolovima i pred kamerama.

Smutnja možda nije namjera, ali jeste posljedica

Vidimo da ove intelektualne grupacije nisu razvile ni ozbiljnu normativnu dimenziju niti se razvijaju operativno – jer naprosto nemaju ni političkog utjecaja a kamoli moći.

S obzirom na demokratsku dinamiku unutar specifičnih nacionalnih javnosti i zajednica u Bosni i Hercegovini, te s obzirom na činjenicu da prostora za ideje uopće, ovakve naročito, ponajviše ima u Sarajevu, kojem duhovno i idejno gravitiraju Bošnjaci, jasno je da se bosnolozi, htjeli ili ne, ciljali ili ne, obraćaju upravo Bošnjacima.

Koliko su i oni sami neozbiljni, pored činjenice da svoj program nisu jasno artikulirali, svjedoči i činjenica da su neki od najaktivnijih današnjih apostola bosanstva uoči Popisa 2013. djelovali kao glasnogovornici kampanje Bitno je biti Bošnjak. Ima i obrnutih primjera, neki javni djelatnici su 2012. propagirali bosanstvo, a danas su, u operativnom polju, agilni bošnjački nacionalisti. Za njih bismo mogli reći da su sazreli, što za prve ne možemo kazati.

Ostaje pitanje svrhe. Šta je dakle svrha medijske aktivnosti? Paradiranje profesora pred kamerama, kriza srednjih godina, zakašnjeli idealizam neostvaren u ranoj mladosti, unošenje smutnje u teškim političkim trenucima. U javnosti se otvara emocionalno i medijski potentna tema koja nema stvarnog konstruktivnog političkog učinka.

Jer sve to jesu posljedice, a u društvenom životu se samo posljedice broje. Namjere se u Božijem domenu.