Piše: Pavle Pavlović

Nikada neću zaboraviti moj prelazak sa ćevapa i bureka na tada odvratnog ljigavca. Dogodilo se to u bašti legendarnog restorana braće Maškarić, u Malom Stonu. Zaputio sam se s veselom ekipom nekih davnih Dubrovačkih ljetnih igara da uživamo u školjkama, u razvikanim kamenicama. Koje do tada nisam volio ni na slici vidjeti, a kamoli kušati. Prvo sam skužio gdje je toalet, koliko je udaljen. Da li ću stići na vrijeme? Ukočio sam se od gađenja kada sam se odlučio na susret sa sudbinom. Kamenice ili sramota pred kolegama i pred slatkim glumicama?! Teže od nepoznanice koja će mi kliznuti niz grlo bili su pogledi prisutnih. Znali su ti stari majstori školjaka ko je početnik, kome će se nutrina prevrnuti od prvog dodira jezika i sluzave sredine kamenica. Odlučio sam se pa šta bude.

Na to jadno malešno jezgro školjke sručio sam cijelu bujicu iscijeđenih limuna, nadajući se da će jaka kiselina ovladati mojom usnom dupljom. Stresao sam se kada je sluzava masa dotakla jezik. I umjesto paničnog trka ka mjestu gdje i car ide pješke neka čudna toplina oblila je čula ukusa. Jedinstveni gurmanski doživljaj ostaje uvijek u sjećanju i teško ga je riječima izraziti. Samo znaš da je poslije prve kamenice stomak govorio hoću još i tako se nisam zaustavio do nekih pedesetak. Hrpa praznih ljuštura u mom tanjuru brzo se uvećavala. Prijemni ispit za kamenice položio sam mnogo lakše nego što sam očekivao. Vino je tada išlo k’o mlijeko.

Ali, valjalo je meni u prvim izbjegličkim godinama pred novu komisiju. Nisu to bili emotivni zemljaci, nego tvrdi bezosjećajni stranci kojima nije išlo u glavu kako neko može ustuknuti pred slastima haringe. Ponudili su mi veliku masnu i, što je najvažnije, prokleto prijesnu ribu koja je klizila iz mojih drhtavih ruku. Kamenica je kamenica. Komadić živog mesa što progutaš u sekundi. Kako s ovom ribetinom, prijetećom ajkulom što će te poniziti pred skupinom strogih ispitivača.

- Uhvati je za rep, podigni iznad glave, naciljaj na usta i pokušaj progutati u jednom zalogaju – važno su instruirali. Kao da sam cirkuski artist što u trenu guta sablju. Dok je gledam odozdo kako se prijeteći njiše pred očima kao da vidim ogromnog kita. Kako njega staviti u mala usta? Kakav ukus ima riba koja nije s gradela? Zar se i tako može jesti? Nekako sam uspio. Gotovo sam se ugušio od haringe što je klizila mojim grlom. Ma, prava je kao naše kamenice! Smazao sam ih pet, šest zaredom. Gdje je riba tu mora biti i vino, ili obratno.

- Ne, ne, na haringu najbolje ide slatko hladno mlijeko – gotovo su uglas rekli. E, ako sada ne otrčim tamo gdje sam već nekoliko puta trebao neću nikada. Nema mi druge, s najvećim osjećajem protivljenja hvatam čašu sa punomasnim mlijekom i očekujem erupciju stomaka. Umjesto vulkana tajanstveni trenutni smiraj probave. Zatečen pitam se kome je prvom palo na pamet pariti prijesnu ribu sa mlijekom. Ili kome je palo na pamet u našim krajevima zalijevati ćevape jogurtom? Bome, veliki je to pronalazak. Od tada gotovo svaku haringu zalijevam punomasnim “bijelim vinom” . Baš kao što od rođenja ne mogu zamisliti ćevape bez kiselog mlijeka.