Dana 27. septembra 1669. godine završila je najduža opsada u povijesti ratovanja. Mlečani su predali Osmanlijama posljednje uporište na Kritu, utvrđenu Kandiju — današnji Heraklion. Opsada je trajala više od 21 godinu, a slavni lord Byron uporedio ju je s opsadom Troje u mitskim vremenima.

U novijoj istoriji, jedna od najstrašnijih opsada bila je ona Lenjingrada. Trajala je gotovo 900 dana, prepuna gladi, smrzavanja i smrti. Bila je među najdestruktivnijim i najdužim opsadama ikada, a po broju žrtava vjerovatno i najsmrtonosnija, piše Zvonimir Nikolić za Tačno.net.

Opsada Sarajeva, međutim, bila je najduža opsada jednog glavnog grada u modernoj historiji. Trajala je 44 mjeseca, odnosno 1425 dana. Procjenjuje se da su snage bosanskih Srba, VRS i JNA, ispalile na grad oko 64.490 granata samo u prve dvije godine — u prosjeku 329 dnevno. Ukupno je na Sarajevo palo između 480.000 i 500.000 projektila. To je gotovo dvije granate na svakog tadašnjeg stanovnika. Ubijeno je 11.541 ljudi, među njima 1.600 djece. Samo od snajpera poginulo je, prema nekim podacima, 3.798 Sarajlija.

Kao čovjek koji je imao sreću, da sve to preživi, i tada i danas, priznajem da mi je gotovo lakše shvatiti onoga, ko je ispalio granatu a da nije vidio lice žrtve, nego onoga koji je gledao kroz snajper. Gledao čovjeka, ženu, dijete — pa povukao obarač. To je zlo koje ni danas ne mogu razumjeti.

Priče o „vikend ubicama“ kružile su već tokom rata. Ovih dana ponovo se spominju navodi o bogatim strancima, bolesnim umovima, koji su plaćali da pucaju s brda oko Sarajeva, na ionako napaćene stanovnike. Najstrašniji detalj kako tvrde neki izvori, bio je da je najveća „tarifa“ bila za ubijeno dijete. I tu shvatiš u kakvom svijetu živimo, svijetu u kojem se ljudski život pretvarao u trofej. Svijetu u kojem su ubijanje ljudi nazvali safarijem. Nisam nikada mogao shvatiti ni ljude, koji životinje ubijaju zbog ličnog zadovoljstva,  a kako tek da razumijem one koji su ubijali ljude? Oni na pravim „safarijima“ su makar ubijali odrasle i što veće jedinke, da se valjda hvale sa kapitalcem od ulova. A ovi su gađali najmanje. Ubijali su djecu. Oni su tako zadovoljavali svoje bolesne umove, a na njima je „neko“ debele novce zaradio. Na ubistvima nevinih ljudi.

Mogao bih napisati nekoliko knjiga o preživljavanju u Sarajevu. Danas se ljudi uznemire kad nestane vode par sati, ili kad se na kratko isključi struja zbog nekih radova. A možete li zamisliti da to traje mjesecima? Godinama? Možete li zamisliti zime bez grijanja, bez toplog kreveta, bez toplog mlijeka? Ljeta bez vode? Kuhanje obroka na automobilskim gumama, staroj obući ili knjigama? Možete li zamisliti da vaše dijete, odraslo u miru, spava u hladnoj, smrdljivoj zemunici među miševima? Da se od roditelja, žene, djece, braće, sestara, rastajete svaki dan, a ne znate je li posljednji? Da slušate detonacije, fijuke metaka, krik ubijenog prijatelja?

Teško je sve to i zamisliti zar ne?

Sve je to Sarajevo preživjelo. I nosi sa sobom i danas. Vjerujem da mnoge još uvijek noću, probudi granata koju čuju samo oni. Ili krik koji odzvanja samo u njihovim snovima. Nema čovjeka koji iz tog grada nije izašao ranjen iznutra i zato je Sarajevo grad heroj. Ali o tom herojstvu nismo dovoljno pisali, možda će to raditi tek buduće generacije. Možda smo sve mi zakopali duboko u sebe, kao što je Černobil prekriven betonskim pločama, samo da bismo mogli nastaviti živjeti dalje. Sarajevo je 1425 dana pokazivalo hrabrost i najmanje što mi možemo je pokazati malo pristojnosti. Nije Sarajevo palo na koljena pred granatama, ali ponekad pada pred našom nezahvalnošću. Grad koji je 1425 dana preživio bez vode i struje, danas ga psuju, jer kao ne može se preživjeti bez parkinga ispred zgrade.

Francuzi su ponosni na Pariz, Italijani na Rim, Rusi na Moskvu, Njemci na Berlin, Česi na Prag, Mađari na Budimpeštu. A mi? Mi kao da se trudimo da svako malo pljunemo po Sarajevu. Kao da u njemu tražimo krivicu za sve. A zar je Sarajevo krivo što su u njemu institucije, kojima ljudi nisu zadovoljni? Što političari (koje biraju građani cijele države, ne samo Sarajlije) ne rade svoj posao? Što se po njemu bahate crne limuzine? Što nismo zadovoljni svojim životima? Što sudstvo ili pravuosuđe ne radi savjesno svoj posao? Što smo veoma često svjetski prvaci u zagađenosti zraka? Što je prljavo? Što je skupo? Što nekom papku smeta miris bureka? Što stalno potenciraju da nije kao nekad?

Kako će bolan biti kao nekad, nakon svega što je preživjelo? Kako?

Često pročitam odvratnu rečenicu: „Stidi se, Sarajevo.“ Često pročitam u nekim komentarima i uvrede na račun Sarajeva.
Koga da se stidi? Čega bolan?

Da je sreće, svi bismo bili ponosni na naš grad heroj, na grad koji je sve izdržao, a ostao grad ljepote, druženja, tvrdoglave radosti, smijeha i otvorenih vrata.

I ja bih mogao nabrojati stotinu stvari koje mi se ne sviđaju. Ali ovo je moj grad. U njemu sam rođen, odrastao i postao čovjek. U njemu ću i umrijeti. Ponekad prošetam Titovom, Ferhadijom, do Čaršije, čisto da me želja mine.  Da udahnem miris mokrih ulica, pita, ćevapa, kolača, halve, somuna, memljivih prolaza, ćurekota, kafe i istorije ovog grada. I ništa mi u tom gradu ne smrdi, ni Miljacka, ni Koševski potok, ni šiblje, ni benzin, ni dizel. To su mirisi mog i našeg Sarajeva.

Ako Sarajevo danas ima problem, to nisu strani turisti ili ulice koje smrde. Problem su ljudi koji su zaboravili šta znači braniti grad. I šta znači voljeti ga. Ponekad ljudi koji kažu ili napišu nešto ružno o Sarajevu, trebaju znati da šta je sve preživio ovaj grad i mi u njemu. Ako ne znaju, to je na njihovu sramotu.

Ne zanosimo se da će ikada iko istinski odgovarati za ono što je sručeno na naš grad. Čak i ovo što se sada dešava u Italiji, a za šta se zna više od tri decenije, već je postalo alat za dnevnopolitičke obračune italijanskih političkih frakcija i vjerovatno će opet završiti negdje pod tepihom. Jer svijet je licemjeran.

Ali ne moramo i mi biti.

Jer imamo samo jedan glavni grad.
I meni — najljepši na svijetu.

Ako je Sarajevo preživjelo ono što je preživjelo, preživjet će i nas, samo mu ponekad treba malo više ljubavi. Zato budite malo nježniji prema Sarajevu. Ono je to zaslužilo. Možda će tek generacije poslije nas istinski shvatiti, koliko je ovaj grad bio velik u svojim najtežim trenucima.

I možda će one znati da ga čuvaju bolje, nego što mi danas činimo.