Tema Mosta Radija Slobodna Evropa bila je zašto rukovodstvo bosanskohercegoavačkih Hrvata ponovo aktuelizuje zahtjev za osnivanjem trećeg, hrvatskog entiteta u Bosni i Hercegovini.

Sagovornici su bili dva politička analitičara – Adnan Huskić iz Sarajeva i Davor Gjenero iz Zagreba.

Bilo je riječi o tome da li je formiranje trećeg entiteta uslov za ravnopravnost Hrvata, kao što tvrde čelnici Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, zašto ističu da put Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju vodi preko trećeg entiteta, zašto se Milorad Dodik već duže vrijeme zalaže za hrvatski entitet, kako jača savezništvo između Dragana Čovića i Milorada Dodika i zašto je Čović nedavno izjavio da njihovo savezništvo može napraviti čudo.

Razgovaralo se i o tome zašto se premijer Hrvatske Andrej Plenković ne ograđuje od zahtjeva za treći entitet, ima li on mogućnosti da utiče na odluke Dragana Čovića, da li bi osnivanje trećeg entiteta destabilizovalo Bosnu, pa zato tu ideju odbacuju i Evropska unija i Sjedinjene Američke Države, kao o i tome da li su Hrvati neravnopravni u Bosni i Hercegovini, kao što tvrdi rukovodstvo HDZ-a BiH.

RSE: Ko se u rukovodstvu bosanskohercegovačkih Hrvata najviše zalaže za treći entitet?

Adnan Huskić: Ne mislim da postoji neka osoba koja je nosilac tog dijela političke platforme Hrvata u Bosni i Hercegovini, ali to je, tako da kažem, njihov defaultni program. On je uvijek prisutan, on se posebno manifestuje kada se povedu razgovori o preustroju Bosne i Hercegovine – tada se govori o dosljednoj etnoteritorijalizaciji, odnosno o formiranju hrvatskog entiteta.

Davor Gjenero: Toj priči ne treba davati pretjerano značenje. Meni se čini da je puno vjerovatnije da će u budućem razvoju Bosne i Hercegovine prije doći do ukidanja entiteta, negoli do toga da bi se kreirao treći entitet. Priča o trećem entitetu je završena jednom za svagda u proljeće 1994. godine Washingtonskim sporazumom koji je definirano ono što je ključno za Bosnu i Hercegovinu kao suverenu, jedinstvenu i funkcionalnu državu. A to je poštovanja državnoga suvereniteta, federalizacija i decentralizacija.

Ono što je definirano Daytonskim sporazumom nije tako čvrsto postavljeno kao u Washingtonskom sporazumu. Za razliku od Washingtonskog sporazuma, koji je utemeljen na načelima, Daytonski sporazum je tipični američki pragmatizam koji je doista doveo do prekida vojnih neprijateljstava, ali je stvorio strukturu države za koju se pokazalo da nije funkcionalna.

Washingtonski i Daytonski sporazum

Adnan Huskić: Washingtonski sporazum je trebao biti model na osnovu koga bi se kantonizirala cjelokupna Bosna i Hercegovina, ali do toga nije došlo. Stvorena je daytonska Bosna i Hercegovina koju prati diskurs da je to nedovršeni sistem. Permanentno se govori o preustroju Bosne i Hercegovine. U tom kontekstu hrvatske stranke zastupaju stavove koji ne moraju nužno biti refleksija onih s početka devedesetih godina.

Ali postoji nekoliko stvari kojih se one permanentno drže. To je princip konzistentne etnoteritorijalnosti, dakle dajte nama treći entitet, dok je druga stvar konstitutivnost Hrvata u Bosni i Hercegovini, dakle ravnopravnost bez obzira – kako je to premijer Plenković rekao – na brojčano stanje i na demografiju. Ali ne mislim da je priča o preustroju države ozbiljna. Ne vidim da se u Bosni i Hercegovini vode ozbiljne debate o tome kako bi Bosna i Hercegovina trebalo da bude uređena.

Moram reći da sam postao neka vrsta zaštitnika postojećeg stanja. Jer pozivi za dubinskim intervencijama u uređenje Bosne i Hercegovine moraju uzeti u obzir međunarodno okruženje i sveukupnu atmosfera u svijetu. A ona nije baš povoljna. One koji traže novi Dayton uvijek upozoravam da vode računa o tome kakav su danas dominanti globalni trendovi koji se meni nimalo ne sviđaju.

I Washingtonski sporazum 1994. i Daytonski 1995. nastali su u međunarodnom ozračju koje je potpuno drugačije od današnjeg. Zato sam protiv toga da se uopšte otvara priča o ustavnim reformama s obzirom da se radi o mnogo dubljem zahvatu nego što se čini na prvi pogled. Jer kada krenete u proces ustavnih promjena, onda će pokazati da postoje zahtjevi koje ne tiču isključivo Bosne i Hercegovine, već i susjednih država.