Ma, pusti ono vozači! To mi je malo šminkerski nježno i to je gotovo svako danas. Jedino su šoferi, šoferčine prave muškarčine o kojima smo sanjali da ćemo takvi postati. Uskakali smo s posebnim uzbuđenjem, merakom u nezaboravne dvospratne kutije, koje su u onaj vakat slobodnog zagađivanja prirode i narušavanja ekologije ispuštali oblake dima po uskim ulicama, dok su krajnjim snagama konja u motoru pobjeđivali sarajevske razdaljine.

Kada se popneš na onaj kat kao da si u kabini žičare što će poslije spojiti Sarajevo sa Trebevićem. Vozili su ti londonski kapitalci s Grbavice do okretišta kod Prve gimnazije, sa Marijin Dvora do Ilidže, Vogošće. Bili su spori, ali pouzdani. Ogromnih, teških volana. Svaki vozač bio je kao Pavle Vuisić u onoj davnoj seriji "Kamiondžije". Mi klinci maštali smo da pičimo s "leylandima". Koliko hoćeš današnjih doktora, inžinjera u tim dječačkim godinama željelo je samo da budu šoferi dvospratnjaka. Kakve operacije i fabrike.

Divovski vozači najviše su uživali u bivšoj Gundulićevoj ulici. Tada su gas stiskali do daske. Umorni "leylandi" su stenjali, pušili se, ali i postizali rekordnih četrdeset, pedeset kilometara na sat. Dugačka džada, što je danas stiješnjena između desne obale Miljacke i onog monstruoznog kolosa od trgovačkog centra na Marijin Dvoru, bila je i pista naših utrka sa "englezom". Mlade noge i stari bus sa Ostrva.

Kotači su otišli u lijepi dio naših sjećanja, a noge, što su nas uzalud nosile u utrkama sa dvospratnim brektalima, u živote u kojima i dan danas moja raja i ja posebno cijenom vozače. Još nisam zaboravio koliko smo se više divili drugu čiji je stari bio kao Pavle Vuisić, nego onome što mu je otac letio u to vrijeme najmodernijim ruskim mlaznim lovcima kojima se dičila ondašnja JNA.

Zato danas s posebnom radošću i velikim poštovanjem čarobnjaka za ogromnim volanima čestitam 15. januarski siječanj, dan pravih šofera.

Stipu, ba, ono vozači.

(Pavle PAVLOVIĆ)