Piše: PAVLE PAVLOVIĆ

Bio sam prvi novinar koji je objavio veliku reportažu o ukazanju Gospe u Međugorju. Mnogi nisu bili zadovoljni mojim tekstom. Šta mogu, kada volim da pišem samo ono što sam vidio. Zamjerio sam se i Bogu i Partiji, tako su govorili.

Nekoliko dana poslije mog prvog posjeta selu, tada izgubljenom u hercegovačkom kršu, doznajem da su moji ljubazni vodiči imali nekoliko, ne baš ugodnih posjeta, saradnika Državne bezbjednosti BiH. Podugo i potanko su ih ispitivali šta sam ja tamo radio. Začudo mene nisu dirali. Kao, nekoliko godina poslije mi je rečeno, nisam veličao Gospu i svećenika Zovku, koji je zbog Majke Bozije završio iza brave...

Godinu dana poslije bio sam u Dablinu, u Irskoj. Otišlo s Vajtom na “Evroviziju” da pjevamo “Lejlu”. Naravno, Seid Memić je bio na pozornici, a ja u novinarskoj loži i ponovo radio za izdanja kuće“Vjesnik”.

Na jednom od brojnih prijema što su ih topli Irci pripremali za učesnike evropske pjevačke fešte, Vajta i ja se žešće prihvatimo “irskih kafa”.

- Uh, brajko, kako on voli da kaže, dobra im ova kafa. Mene već zanosi...

I tako šolja, po šolja ”kafe” mi smo  već bili u dobrom raspoloženju. Neko je i zapjevao. Kompozitor Ranko Boban se čopio gitare. Krug oko nas postajao je sve širi. Odjednom do nas dopre glas i stihovi:

- Makedonsko devojče, kitka šarena...

- Dodro došao, buraz, hajde s nama. Kako je u Makedoniji - pokušavam da uspostavim kontakt sa omanjim čovjekom, kuštrave, činilo mi se, farbane plave kose.

- Hej, nisam ja Makedonac, ja sam Irac. Odavde iz Dablina - odgovori mi tečno na našem onda zajedničkom, maternjem jeziku.

- Super govoriš! Gdje si to naučio?

- Ma, bio sam često dole kod vas. Imate lijepu zemlju. Proputovao sam cijelu obalu, a prošlog ljeta sam bio i blizu vašeg Sarajeva, u Hercegovini.

- Nije to baš blizu…

- Jeste, jeste. Bio sam u nekom selu, gdje su mi rekli da se ukazuje Gospa. Ja kao veliki vjernik morao sam to da vidim.

- Kada si bio?

- Krajem juna, početkom jula...

- Pa i ja sam u to vrijeme tamo boravio...

- A ti si taj novinar, o kojerm su mi ”vidioci” pričali...

Kako je svijet mali, pomislih. Naravno ponovo sam ”kahfenisao” sa mojim novim drugom Majklom. Bio je drag, simpatičan. Činio mi se naivan kao dijete, a takve je imao i oči. Ali dijete kojem se morate diviti, pogotovo kada vam počne govoriti na slovenskom ili makedonskom jeziku. Hvalio se da zna oko 13 raznih jezika.

- Kod nas se kaže koliko jezika govoriš, toliko ljudi vrijediš.

- Ma, meni to ide lako. Znaš ono - najteže je naučiti prvi jezik poslije ide lako. Za nekoliko mjeseci ja progovorim na novom jeziku. Nadam se da se neću zaustaviti na ovih 13…

I Dublin bi i prođe. Narednih mjeseci daleke 81 boravio sam na Kosovu. Sjedim jednu večer u baru hotela ”Grand” u čistom albanskom društvu u koje me je uveo brat Sefćeta Hodže, basiste nekada čuvenog ”Vatrenog poljupca”, kad neko viče:

- Pol, Pol otkud ti ovdje?

Okrenem se kada ono simpatični Majkl iz Dublina.

- Ma, je li to moguće - odgovaram

- Jeste, jeste - nastavlja Majkl i sav sretan objašnjava da je ovdje da pomogne nekom folklornom društvu da uvježba plesne korake.

- I to znaš?!

- Pa, kako da ne! Zar ti nisam u Dublinu govorio da sam koreograf...

- Možda jesi, ali popilo se dosta ”kafa”.

Godine brzo prolaze. Sarajevo se užurbano priprema za olimpijske igre u bijelom. Letim u avionu JAT-a sa zvaničnom sarajevskom delegacijom koja iz Grčke treba da donese olimpijski plamen.

Dan prije svečanog paljenja baklje provodim s kolegama novinarima u jednom od brojnih restorana atinske Plake. Atmosfera je super, pogotovo još kada nas je kafanski pjevač na našem jeziku pozvao da započnemo sa lomljenjem tanjura. Uh ruka me je zabolila koliko sam ih skršio...

Za stol dolazi konobar sa dvije boce vina.

- Ovo vam šalje društvo iz onog ćoška - kaže.

- OK, hvala lijepo. Podižemo čaše u prvacu stola u kutu. Ljudi sjede u polumraku. I oni podižu čaše. Mislim sigurno neko od kolega, kao što je, inače, bio običaj među nama.

Ubrzo stiže konobar sa još dvije flaše i tako nekoliko puta. Nije bilo druge nego da se zaputim u ćošak i vidim ko je to tako galantan. Kad tamo opet - Majkl.

- Hej Pol. Vidim uživate pa da vam pomognem - nastavlja on mrtav hladan na moje iznenađenje. - Sjedim s prijateljima Englezima i slavimo rođendan jednog od njih. Hoćeš li s nama?

Obrati se tada konobaru na tečnom grčkom. I za čas se za mene stvori stolica i čaša.

Sutradan, glava boli. Valja paliti baklju. Od uzbuđenja sam zaboravio da se javim Majklu, kako smo se već dogovorili. Više ga nisam vidio.

Nakon gotovo pola godine, kada je i ZOI u Sarajevu već postajala prošlost na moju adresu stiže velika i lijepa razglednica iz Tokija.

Ko li to meni piše. Okrenem i pročitam:

- Dragi Pol, žao mi je da se nismo opet vidjeli u Atini. Rado te se sjećam sa mog puta po Japanu. Tvoj Majkl...

E, svašta. Kontam, jesam li mu dao moju adresu, telefon? Nisam, siguran sam...

Dani prolaze, novi zadaci preda mnom. Kad jednog dana telefon u Redakciji .

- Drug Pavlović?

- Ja!

- Ovdje (taj i taj op.p.) iz SUP-a BiH. Možete li doći na jedan razgovor?

- Rado, ali zašto?

- Nije ništa posebno, samo radi neke informacije - umiruju me s druge strane.

Sutradan sam u MUP-u, kod “Sloge”. U hodniku susrećem jednog od inspektora tajne službe, druga iz djetinjstva. Veselo se pozdravljamo. Kontam kad on tako, onda nema frke. Ulazim u kancelariju kod tog i tog, dočekuje me s kolegom.

- Druže Pavloviću, jeste li vi u Grčkoj imali kontakte s ovim čovjekom - pokazuje mi sliku nikog drugog nego - Majkla.

- Jesam, fina raja iz Dublina.

- O čemu ste pričali?

- Kako o čemu - već postajem zbunjen. I tako riječ, po riječ doznajem da je moj vrli Majkl, jedan od najsposobnijih špijuna pod Krunom engleske kraljice. I da je svo vrijeme kada sam ga susretao bio u Džems Bond akcijama. Samo ne znam šta je to famozni 007 imao da traži u meni. Postao sam odjednom sam sebi vrijedan.

Majkla više nisam susretao. Ma, više i nisam siguran. Čini mi se kada sam se u ratu, probijao do holela ”Holidej in” da me je jedan omanji čovjek s press-bedžom i pod šlijemom, čudno i dugo gledao. Oči su mi bile nekako poznate i dječije naivne. Baš kao što sam i ja bio naivan kada sam iz Međugorja pisao o onome što sam vidio, umjesto da sam govorio da sam vidio ono što niko nije vidio. Možda bih danas bio pored ”rodice” Marije, onda Pavlović, najpoznatije iz grupe međugorske djece kojima se Gospa prvi put ukazala i sa njima družila ili druži sve do ovih dana. Marije i njenih teniskih terena, bazena, nove kuće. Uz muža Italijana. Čujem da je jedan od onih klinaca oženio i bivšu mis Amerike. Djeca su bila pametnija i postala hadžije, a ja samo bjelosvjetski izbjeglica sa sarajevskog Marijin Dvora koji više ni Majklu nije interesantan.

I kojem je ostala ova fotografija, što je škljocnuo kolega Rikard Larma, na kojoj, u zanosu irskih kafa, grlim lukavog špijuna. Pitajući se svih ovih decenija je li ovo bilo njegovo pravo lice ili maska?

Ili mi se ukazao umjesto Gospe međugorske?!