Iran je ponovno pod pritiskom masovnih prosvjeda, a slike s ulica Teherana, Isfahana i drugih velikih gradova obilaze svijet. Zapadni mediji govore o “novoj fazi revolucije”, dok Teheran tvrdi da se radi o vanjskom poticanju nereda i hibridnom ratu protiv Islamske Republike. U stvarnosti, Iran već godinama živi u ciklusima nemira koji se javljaju zbog gospodarskih problema, sankcija, inflacije, nezaposlenosti i društvenih ograničenja. No, aktualni val dolazi u posebno osjetljivom trenutku, dok traje rat na Bliskom istoku, dok Izrael i Iran vode prikriveni rat, a SAD traži načine kako slomiti iranski utjecaj u regiji.

Geopolitički analitičar Branimir Vidmarović za portal Dnevno.hr upozorava da prosvjedi sami po sebi nisu ništa novo, ali da je sada kontekst bitno drukčiji. “Prosvjedi nisu novina u Iranu, međutim u zadnjih nekoliko godina oni su učestali i masovni. Generalno nastaju zbog društveno-gospodarskih pitanja ili, primjerice, kada je djevojka umrla u pritvoru moralne policije”, objašnjava Vidmarović.

Dodaje da su ti prosvjedi u pravilu autentični i da ljudi zaista izlaze na ulice zbog stvarnih problema, a ne zato što ih netko izvana izravno organizira iako vanjski čimbenici redovito postoje. “Slabo gospodarsko stanje je realno i prosvjedi ljudi nisu lažni. Najčešće nastaju stihijski i ljudi doista traže razgovor s vladom. Ono što se ne govori na televiziji jest da vrlo često vlada i predsjednik u Iranu zaista razgovaraju s prosvjednicima”, kaže Vidmarović.

Više je faktora

No, ono što današnju situaciju čini opasnijom nego ranije jest geopolitička dimenzija i uloga vanjskih aktera. “Ono što je sada drugačije jest to da slutim kako Izrael kroz svoju mrežu potiče te prosvjede kako god zna i može, želeći baciti zemlju u kaos i dugotrajnu disfunkciju”, upozorava. Prema njegovim riječima, cilj nije demokratska reforma, nego destabilizacija režima i slabljenje Irana kao regionalne sile. “Netanyahu treba nastavak krize i volio bi da se, dok je on na vlasti, Iran maksimalno destabilizira i da se isprovocira SAD na izravnu akciju”, smatra Vidmarović.

Podsjeća i na otvorene poruke iz prošlih godina. “Dok je Pompeo bio na čelu CIA-e i javno na Twitteru poručivao da podržava agente Mossada koji sudjeluju u prosvjedima, to nije bila propaganda , njih doista ima na terenu.” Vidmarović upozorava da se u zapadnoj javnosti često stvara dojam da je cijela zemlja u ustanku, no brojke govore drugačije. “Kada se usporedi s prosvjedima 1979. godine, kada su na ulicama bili milijuni ljudi i kada je srušen šah, danas govorimo o desecima tisuća. U zemlji od 88 milijuna stanovnika to je ipak relativno mali postotak.”

Veliku ulogu u medijskoj slici ima iranska dijaspora. “Postoji vrlo glasna i organizirana dijaspora. Sin bivšeg šaha se odjednom javlja, društvene mreže eksplodiraju i stvara se dojam da se cijela zemlja digla na noge. U stvarnosti, radi se o prosvjedima u određenim gradovima i četvrtima, a ne o općem ustanku.” Ipak, Vidmarović naglašava da to ne znači da je situacija stabilna.

Prosvjedi se nastavljaju

“Prosvjedi su legitimni, gospodarska kriza je duboka, a društvo je pod ogromnim pritiskom sankcija i inflacije. To je plodno tlo za stalne nemire.” Iran, dodaje, nije statično i zatvoreno društvo kakvim ga se često prikazuje. “Prošle godine vrhovni vođa je ublažio pravila o nošenju marama. Moralna policija više ne provodi represiju kao prije. Iran je bottom-up funkcionirajuće društvo, s unutarnjim raspravama i prilagodbama, ali to se rijetko prikazuje.” No sada se, kaže, ulazi u opasniju fazu. “Ovo je drukčiji kontekst jer se prosvjedi pokušavaju iskoristiti za stvaranje kritične mase i za izazivanje ozbiljnog incidenta.”

Scenariji koji se razmatraju u zapadnim sigurnosnim krugovima, prema Vidmaroviću, vrlo su mračni. “Postoji čitav niz varijanti: od raketnih udara po vladinim ciljevima u Teheranu, do pokušaja atentata na vrhovnog vođu kroz zajedničke američko-izraelske operacije iznutra”. Drugim riječima, prosvjedi bi mogli poslužiti kao izgovor za širu eskalaciju. “SAD i Izrael nastoje ili stvoriti kritičnu masu ili isprovocirati veći incident koji bi otvorio vrata za otvorenu intervenciju.”

Vidmarović zaključuje da će se pritisak nastaviti. “Prosvjeda će biti još. Iranska policija i sigurnosni aparat nastavit će ih suzbijati, a izvana će se nastaviti njihovo medijsko i političko pumpanje”. Iran se tako nalazi između stvarnog društvenog nezadovoljstva i globalnog geopolitičkog rata u kojem postaje meta hibridnih operacija. U takvom okruženju, svaka iskra može postati povod za mnogo širi sukob, a prosvjedi, iako autentični, mogu biti iskorišteni kao oruđe u obračunu velikih sila s režimom u Teheranu.