Donald Trump danas je bez sumnje jedna od najkontroverznijih političkih figura 21. stoljeća. Već sada se vodi rasprava hoće li ga povijest pamtiti kao državnika koji je promijenio svjetski poredak ili kao destabilizatora koji je ubrzao njegov raspad. U posljednjih nekoliko godina niz njegovih poteza – od odnosa prema Ukrajini i Rusiji, preko Bliskog istoka, do Grenlanda, Kine i Venezuele – pokazuje obrazac koji ne nalikuje nijednom dosadašnjem američkom predsjedniku.

Trump je prvi američki predsjednik nakon Hladnog rata koji otvoreno dovodi u pitanje temelje liberalnog međunarodnog poretka, uključujući ulogu NATO-a, Europske unije i tradicionalnih savezništava. Njegov odnos prema Rusiji i Vladimiru Putinu posebno je intrigantan. Dok su prethodne administracije gradile strategiju odvraćanja, Trump je nastojao uspostaviti osobni odnos i bilateralni kanal moći, zaobilazeći europske partnere i institucije.

Sve drži u svojim rukama

U ratu u Ukrajini Trump otvoreno poručuje da bi, da je on bio predsjednik, sukob bio izbjegnut ili brzo okončan. Istodobno, kritizira financiranje Kijeva i signalizira zamor američke politike od “beskonačnih ratova”. Prema geopolitičkom stručnjaku Branimiru Vidmaroviću, Trump predstavlja “agenta velike promjene” u načinu na koji Amerika razumije vlastitu ulogu u svijetu. “On je prijelomna figura, predsjednik novog kova. Kombinirao je izolacionističke i ekspanzionističke elemente na posve drukčiji način. Pojačao je američki utjecaj tako što je smanjio klasični angažman, a kroz pragmatičan, transakcijski odnos sa svima učinio je SAD važnijim nego ikad – s manje novca, ali s većim političkim učinkom”, smatra Vidmarović, piše Dnevno.hr.

Trumpov pristup saveznicima i protivnicima također je radikalno drukčiji. Prema njegovim riječima, ne postoji moralna hijerarhija, nego samo interes. “Pogrešna je teza da Trump voli diktatore, a prezire saveznike. Diktatore zapravo drži u lošijoj poziciji. Oni su na minus dva i pokušava ih dovesti na nulu. Saveznike drži na plus dva i spušta ih na nulu. Zato se saveznicima čini da su kažnjeni, a autoritarni režimi nagrađeni”, objašnjava Vidmarović.

Upravo takav model vidi se u odnosu prema Kini. Umjesto ideološkog sukoba, Trump vodi hladni tehnološki i trgovački rat, svodeći odnose na mjerljive dobitke, lance opskrbe i kontrolu resursa. Na Bliskom istoku Trump je snažno podržao Izrael, ali je istodobno gurao regionalne dogovore i primirja, nastojeći stabilizirati prostor bez masovnog američkog vojnog angažmana, uključujući i aktualne pokušaje smirivanja sukoba u Gazi.

U Venezueli je pokazao spremnost na brutalni realizam: rušenje režima bez dugotrajne okupacije, uz jasnu poruku Kini i Rusiji da Latinska Amerika ostaje zona američkog interesa. Njegove izjave o Grenlandu otvorile su novu fazu arktičke geopolitike. Iza provokativne retorike stoji strateška logika: kontrola pomorskih pravaca, raketne detekcije, energetskih resursa i podatkovne infrastrukture. Trump time signalizira da se svjetsko nadmetanje velikih sila seli prema Arktiku, svemiru, kibernetičkom prostoru i umjetnoj inteligenciji.

U Europi je izazvao duboku nelagodu jer otvoreno dovodi u pitanje vojnu ovisnost EU-a o SAD-u i inzistira na tome da sigurnost mora imati cijenu.

Novi svijet

Istodobno, smanjujući američko izravno upletanje, zapravo povećava američku pregovaračku moć: svi znaju da se Washington može povući, ali i da se može vratiti pod znatno tvrđim uvjetima. Vidmarović upozorava da Trump ne razmišlja u kategorijama “poretka”, nego “ravnoteže interesa”. “On ne ruši svijet zato što želi kaos, nego zato što smatra da je stari sustav bio preskup, neučinkovit i da je koristio drugima više nego Americi. Njegov cilj je redefinirati pravila igre, ne nužno ih uništiti.”

U tom smislu, Trumpov odnos prema međunarodnom pravu je instrumentalan. Poštuje ga dok služi američkim interesima, a zaobilazi ga kada smatra da ograničava američku moć. U Ukrajini, na Bliskom istoku, u odnosu prema Iranu, Kubi i Kini, vodi se ista logika: smanjiti trošak, povećati pritisak, natjerati suparnika na dogovor iz pozicije slabosti. Pitanje koje se nameće jest: hoće li svijet za deset godina Trumpa pamtiti kao stabilizatora ili kao razbijača sustava?

Ako dođe do nove ravnoteže velikih sila bez globalnog rata, Trump bi mogao ući u povijest kao čovjek koji je brutalno, ali učinkovito prilagodio Ameriku novom multipolarnom svijetu. Ako pak dođe do eskalacije – na Tajvanu, u Ukrajini, na Bliskom istoku ili na Arktiku – povijest bi ga mogla pamtiti kao političara koji je srušio zaštitne mehanizme starog poretka, a nije uspio izgraditi novi.

Ono što je već sada jasno jest da Trump nije epizoda, nego simptom duboke promjene. On je prvi američki predsjednik koji otvoreno govori da savezništva nisu sveta, da moral nije valuta međunarodne politike i da se moć mjeri isključivo sposobnošću nametanja volje. U tom smislu, heroj ili zločinac možda nije pravo pitanje.

Puno je važnije pitanje hoće li svijet, nakon Trumpa, ikada više moći funkcionirati po starim pravilima.