PIše: Nermin Tursić

Izjava Nine Raspudića, kao službenog predstavnika Republike Hrvatske, da se Republika Hrvatska ima pravo miješati u unutrašnje stvari države Bosne i Hercegovine, ne predstavlja samo političku provokaciju. Riječ može biti o mnogo ozbiljnijoj političkoj posljedici.  

Naime, ovdje se radi o tvrdnji koja je u direktnoj koliziji s temeljnim normama savremenog internacionalnog prava i koja, kada bi se prihvati kao legitimna, ozbiljno potkopava poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. 

Samim time, takve izjave ne mogu biti bezazlene. One su vrlo kompatibilne sa globalnim stanjem u kojem se trenutno nalazi internacionalna zajednica, jer normaliziraju logiku tutorstva nad suverenim državama i vraćaju politički narativ da se granice i unutrašnji politički poretci „manjih“ država uređuju voljom „zainteresiranih susjeda“.  

Naravno da je takav narativ suprotan svim poznatim normama ozakonjenog internacionalnog prava. Prije svega Povelji UN-a kao temeljnom dokumentu internacionalnog pravnog poretka, koji sam po sebi ne ostavlja prostor za proizvoljna tumačenja. Naime, u članu 2. stav 1. jasno se navodi da se UN zasniva na: „načelu suverene jednakosti svih svojih članova“, dok član 2. stav 7., još eksplicitnije propisuje da, „Ništa u ovoj Povelji ne daje pravo Ujedinjenim nacijama da se miješaju u pitanja koja su u suštini u unutrašnjoj nadležnosti bilo koje države.“ 

Ako ovim dokumentom niti Ujedinjene nacije nemaju pravo intervenirati u unutrašnja pitanja suverenih država, ostaje otvoreno pitanje: na osnovu kojeg pravnog izvora jedan nacionalni politički predstavnik tvrdi da to „supra pravo“ ima Republika Hrvatska? 

Naime, internacionalno pravo ne poznaje etničku zajednicu kao subjekt prava, pa samim time niti poznaje kategoriju “etničke zaštitne nadležnosti” koja bi suspendovala suverenitet druge države. Takva doktrina pripada imperijalnim politikama XIX stoljeća, a ne savremenoj Evropi i njenoj političkoj zbilji. 

Također i „Helsinški završni akt“ iz 1975. godine, dodatno je učvrstio zabranu miješanja u unutrašnje poslove suverenih država. Među osnovnim principima tog dokumenta stoji obaveza da se države: „uzdrže od bilo kakvog miješanja, direktnog ili indirektnog, u unutrašnje ili vanjske poslove druge države“. 

Također, ovaj dokument ne poznaje izuzetke zasnovane na etničkoj strukturi stanovništva, niti daje pravo susjednim državama da se pozicioniraju kao politički arbitri unutar drugih suverenih država. Svaki pokušaj takvog tumačenja predstavlja grubo iskrivljavanje evropskog sigurnosnog poretka. 

Osim toga i samo pozivanje na “Daytonski mirovni sporazum“ kao opravdanje za miješanje u unutrašnje odnose Bosne i Hercegovine dodatno je pravno problematično. Republika Hrvatska jeste potpisnica „Daytona“, ali ne kao ovlašteni akter da oblikuje politički ili ustavni sistem Bosne i Hercegovine kao nezavisne države, nego kao država koja je bila direktno uključena u rat u Bosni i Hercegovini, te je na osnovu toga imala internacionalnu odgovornost i obavezu u vezi okončanja tog istog sukoba. 

U tom cilju i same odredbe „Daytonskog mirovnog sporazuma“ potvrđuju kontinuitet državnog suvereniteta, teritorijalnog integriteta i međunarodnopravnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, a ne nečijeg protektorata sa pravom miješanja. Upravo, iz toga je proizašla i obavezujuća garancija za održavanje mira od strane država potpisnica. Ta ista garancija podrazumijeva poštivanje ustanovljenih principa, a ne njihovo relativiziranje političkim pritiscima i javnim ultimatumima. 

Iz svega navedenog ovakve namjere ne mogu izbjeći niti naraušavanje postignutih evropskih vrijednosti. Posebno iz razloga što ovakve tvrdnje dolaze iz predstavnika države članice Evropske unije. Treba znati da se Evropsko pravo i Vanjska politika Evropske unije zasnivaju se na poštivanju međunarodnog prava, suvereniteta država i dobrosusjedskih odnosa. Samim time, svako unilateralno miješanje u unutrašnje stvari druge države nije evropska vrijednost. Naprotiv, to je njena negacija. 

U svemu tome, tvrdnja Nine Raspudića da Republika Hrvatska ima pravo miješati se u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine nije utemeljena ni u Povelji UN-a, ni u Helsinškom završnom aktu, niti u „Daytonskom mirovnom sporazumu“, kao što nije utemeljena niti u pravu Evropske unije. Ona samo predstavlja opasan politički narativ koji normalizira kršenje suvereniteta i otvara vrata destabilizaciji regiona. 

Na kraju treba podcrtati da Bosna i Hercegovina nije ničiji protektorat, niti objekt susjedskog nadzora. Njena unutrašnja pitanja rješavaju se unutar njenih institucija i u okviru njenog ustavnog poretka. Sve drugo nije pravo, nego samovolja.  

U skladu sa tim, Nino Raspudić, kao i svaki drugi „Raspundić“, u ime dobrosusjedskih odnosa, trebali bi znati za navedene pravne osnove i biti racionalniji, razumniji, pa i bar malo pravno obrazovaniji u svom javnom nastupu.