Piše: Pavle Pavlović

Uvijek kada se nađem u blizini najpoznatije kuće Amsterdama, na Prinsengrachtu broj 263, probudi se vulkan sjećanja na dane kada smo u osnovnoj školi Slaviša Vajnera Čiča na sarajevskom Marijin Dvoru, suzama upijali velike misli naše vršnjakinje. Vjerovali smo da takvo odrastanje više niko neće imati.

Priča o kući-muzeju, iz čijih je skrovitih odaja, od 1942. do 1944. godine, nesretna djevojčica, Ana, jedino bez straha, mogla pasmatrati rađanje i umiranje listova na bogatoj krošnji kestena u mračnom dvorištu, totalno je suprotna od sudbina muzeja uz krošnje lipa Vilsonovog šetališta.

U prvim godinama poslije Drugog svjetskog rata mnogi su u Holandiji bacili oko na zgradu sa top lokacijom. Bila je napuštena i idealna za novi početak. Srećom, zahvaljujući dobrim komšijama kuća u kojoj je bila i prijeratna firma Oto Franka, Aninog oca, spašena je od napada novih tajkuna, što se pojavljuju u svim zonama sukoba.

Od 1960. godine Muzej Ana Frank postao je simbol Amsterdama. Kako vrijeme teče posjeta je sve viša. Od nevjerovatnih 100 hiljada posjetilaca u 1967. godini, lani je zabilježeno gotovo dva miliona. U mjesecima što slijede sigurno je da će rijeka ljudi pred zdanjem na jednoj od najpromjetnijih plovnih ulica Venecije Sjevera biti sve duža.

Dok sam prije nekoliko dana stajao pored nepreglednog reda onih što se žele pokloniti uspomenama na nesretno djetinjstvo, koje je priča o svim Anama u prošlim, sadašnjim i budućim ratovima. Pitao sam se koliko je bosanskih i hercegovačkih Ana bilo u prokletom ratu koji je na našim prostorima planuo 47 godina poslije. Da li su i te nesretne djevojčice pisale dnevnike kao ona iz Amsterdama o kojoj su sigurno slušale na satovima istorije ili povijesti prije 1992. godine? Čuo sam i žao mi je što još nisam posjetio muzej posvećen najmlađima iz, nadam se, posljednjeg ratnog doba naše domovine.

Kažu da je smješten u nekadašnjem Muzeju revolucije, što se stidljivo danas ukazuje uz raskošno zdanje Američke ambasade. U ratu teškim granatama oštećenom zdanju, koje kao da potvrđuje riječi probuđenih genijalaca što ponavljaju – kakva revolucija, takav i spomenik. Ponekada pomislim da bi bilo bolje da su ga granate zlikovaca skroz sravnile. Ovako samo lomi srca pravih rodoljuba, koji ne zaboravljaju šta im je donijela ona davna pobjeda iz 1945. a šta, po mnogima, nedovršeni sukob 1995. što se danas nastavlja i preko muzeja, iritirajućih spomenika i sve slabijoj političkoj borbi za nedjeljivost jedne zemlje. Sve više se okrećemo pomoći stranaca, umjesto da se okrenemo sami sebi.

Dok sam stajao pred kućom Ane Frank s uzdahom sam odlutao na ljetošnje poziranje pred Zemaljskim muzejom u Sarajevu. Koji sve više nestaje u sjeni mamutske zgrade Skupštine BiH, što se prijeteći, sa poslanicima i kabinetima, nadvila nad njegovom tužnom sudbinom.

Pitao sam se da li će se ponovo ukazati ukoso zakucane daske na ulaznoj kapiji, što nas je uvodila u svijet maštanja i prvih upoznavanja sa daljim i bližim precima i njihovim tragičnim podjelama na plamena, religije i nacije. Daskama koje sam pokušavao zaobići povratkom u djetinjstvo. Zaboravljajući da godine čine svoje. Poželio sam, kao pet, šest decenija ranije, mangupski zaskočiti na visoke zidine izazivajući čuvare i njihove puške bibernjače. Mislim da na lijevoj strani još ponekada osjećam ta paprena zrna što su me birvaktile stigla. Elem, skakao sam jednom, dva, tri puta. Ne ide, moj jarane. Težak je put do upoznavanja bh povijesti. Neki ti ne daju kroz vrata, a rodni list ni preko ograde.

...U dugačkim redovima ispred Muzeja Ane Frank čuješ sve jezike svijeta, baš kao što smi i mi “čuli” sve mirise i ukuse planeta u Botaničkom vrtu Zemaljskog muzeja BiH. Najviše je mladih, kao što je nekada bilo i pred tim zdanjima muzejskim u Šeheru. Ni internet, ni Face book, ni multimedijalna sadašnjost nisu odvojili nove generacije od prošlosti koja se iskazuje crno-bijelim slikama, predmetima što izazivaju podsmijeh u vremenu visoke tehnologije, ali bude srca i pune duše. Povezanost djece virtualnog doba i prohujalih crnih decenija ljudske povijesti postaje sve jača, na iznenađenje onih koji su tvrdili da Amsterdam mlade privlači samo zbog coffee shopova i slobodnih uživanja u raznim dimovima i pilulama. Jer biti u ovom gradu, a ne posjetiti Muzej Ane Frank je kao u Parizu ne obići Ajfelov toranj ili Muzej Luvr. Dnevnik jedne djevojčice je trijumf nesalomljivosti ljudskog duha nad ratnim zločinima koji se bez prestanka nižu prije i poslije Aninog uzaludnog skrivanja. Dvadeset i sedmi januar svjetski Dan holokausta i Ane Frank uspomena dugih 81¸godinu kao da nisu osvjestili mnoge. Čak i potomke onih koji su najviše nastradali u povijesnim zločinima Drugog svjetskog rata.

I onda ponovo otplovim u Sarajevo. S glavoboljom kontam kako su u Amsterdamu sve učinili kako bi jednu tajnu približili svima, a kod nas se već godinama uspinju da javne ustanove, koje su preživjele razne ratove i tuđine, postanu najstrože čuvane državne tajne u prvi put, kao fol, slobodnoj, samostalnoj demokratskoj zemlji.

I ne samo to, jer javljaju da se ovih dana razvlašćeni predsjednik manjeg bh. entiteta po Izraelu poručuje kako toj zemlji treba vratiti Sarajevsku hagadu! Svetu jevrejsku knjigu, koja se stoljećima čuvala u šeherskim kućama i muzejima, te nikada nije bila u posjedu Izraela. Relikviju svjetske vrijednosti branili su pripadnici svih naroda što su živjeli u Sarajevu. Povijesnu knjigu s pričom o dolasku protjeranih Jevreja iz Španije u grad pod Trebevićem čuvalo se kao u oko u glavi. Prošle su sarajevskom kotlinom mnoge vojske, mnogi neprijatelji, zločinci, ali Hagada nije pala. Neće ni sada!

E, naša Ana tugo bosanskih dana...