Hrana koju jedemo već decenijama gubi na hranljivosti. Razlog je industrijalizacija procesa proizvodnje. Umjesto prirodnog, danas se forsirano gaji voće i povrće.

Posljedično, i meso je zbog toga oskudnije. Savremeni način života, potrošačko društvo i težnja za profitom ispostili su hranu, pa nutritivne vrijednosti moraju da se nadoknađuju kroz tablete i suplemente.

Subjektivni osjećaj da povrće više nema onaj stari ukus zapravo je naučno mjerljiva činjenica. Dokazi govore da je došlo do zanimljive promjene. Hrana koju jedemo jeste, uslovno rečeno, praznija nego prije.

Naučnici su analizirali 43 vrste voća i povrća od 1950. do 1999. godine. Mjereno je koliko hranljivih materija se nalazi u istoj porciji od sto grama. Iako tanjir izgleda isto, sadržaj vitamina i minerala nije bio isti.

Evo šta je, konkretno, nestalo. Nivo vitamina B2 opao je za skoro 40 odsto, gvožđa za četvrtinu, vitamina C za petinu. Da bismo unijeli istu količinu hranjivih materija kao iz jednog paradajza 50-ih, morali bi da pojedete bar još jednu četvrtinu. A za neke vitamine, možda i dvostruko više. Hrana je, na neki način, postala razrijeđena.

Nedavna istraživanja, poput velike globalne analize, objavljene u časopisu Nejčer, pokazuju da klimatske promjene i povišen nivo ugljen-dioksida u atmosferi utiču i na nutritivni sastav hrane. Povrće i žitarice danas sadrže manje minerala i proteina, dok broj kalorija i skroba raste. Nije samo problem ukus. Kada jedemo istu količinu hrane, hranljiva vrijednost može biti manja nego ranije.

„Danas se hrana forsirano gaji, to više nije prirodno gajenje. Ubrzano gajenje dovodi do toga da hrana ne usvoji sve minerale i vitamine, jer ne prođe kroz sve faze razvoja kao što je nekad prolazila. Osim toga, danas je zemljište siromašnije nego nekada, što takođe utiče na nutritivnu vrijednost“, objašnjava Stevan Blagojević iz Instituta za opštu i fizičku hemiju.

Prirodno, sve što se odnosi na biljke, posljedično se odražava i na životinjske proizvode koje jedemo.

„Ranije su se životinje hranile biljkama i njihov digestivni trakt je tome prilagođen. Kako bi se ubrzao proces i dobila veća količina proizvoda, životinje se više, primjera radi, ne vode na ispašu. Hrane se uglavnom skrobom i kukuruzom, koji su kalorični, ali nutritivno izuzetno siromašni“, navodi prehrambeni tehnolog Maja Babić.

Uvijek se ide u krajnost komercijale i veće zarade. Za sve što je kvalitetno treba vrijeme, novac i znanje. Vremena imamo, novca i znanja – tu i tamo, a to je veliki problem“, kaže Blagojević.

Da bi se nekada proizveo hljeb bilo je potrebno brašno, kvasac, voda i vrijeme. Vremena sada nemamo, pa se zbog toga industrijski proizvodi. Da bi taj hljeb mogao da duže traje i njegova obrada je drugačija.

„Sada je potpuno drugačija obrada brašna. Žitarice, poput pšenice, imaju tri sloja – mekinju, klicu i u sredini endosperm. Kada se priprema, prvo se sklanjaju prva dva sloja, a u mekinjama se nalaze vitamini, vlakna i minerali. U klici ima vitamina B i zdravih masti. U endospermu se nalaze isključivo skrob i gluten. Tu nastaje problem. Radi praktičnosti i dužeg trajanja, melje se samo endosperm koji je čist skrob“, ističe Babić.

Zbog svega toga, nekako se suplementacija vitamina i minerala nameće kao potreba.