Piše: Nermin Tursić

Najnovije političke aktivnosti, praćene dehumanizirajućim ili najblaže rečeno necivilizacijskim izjavama o Bošnjacima iznesenim od strane Milorada Dodika u Sjedinjenim Američkim Državama, te najava Dragana Čovića da će u narednom periodu posjetiti Brisel (Bruxelles) i Vašington (Washington) sa ciljem zagovaranja izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Zakona o državnoj imovini Bosne i Hercegovine, ponovo otvarajući pitanje granica ustavno dopuštenog političkog djelovanja pojedinaca izvan institucija države Bosne i Hercegovine.

Naime, aktivno promoviranje entitetskih i etničkih interesa unutar internacionalne zajednice od strane lidera političkih partija otvara ključno pitanje: da li se ovdje radi o legitimnom političkom lobiranju ili se pak radi o instalaciji etnički motiviranoj paralelnoj diplomatiji koja zadire u ustavni poredak države Bosne i Hercegovine?

Na samom početku rada, kao odgovor na postavljeno pitanje treba istaći činjenicu, da je vanjska politika isključiva nadležnost države. Naime, Ustav Bosne i Hercegovine u članu III/1 izričito propisuje da su institucije Bosne i Hercegovine nadležne za vođenje vanjske politike. Ta nadležnost je povjerena Predsjedništvu Bosne i Hercegovine i Ministarstvu vanjskih poslova Bosne i Hercegovine. Stoga, entiteti, političke stranke, kao ni pojedini politički lideri, bez obzira na njihov politički utjecaj, nemaju ustavni legitimitet da predstavljaju Bosnu i Hercegovinu u internacionalnim odnosima.

Međutim, sama činjenica da politički akteri putuju u inostranstvo i razgovaraju sa stranim zvaničnicima ne predstavlja povredu Ustava Bosne i Hercegovine, jer ne postoji normativna zabrana sama po sebi za takvo djelovanje. Ustavnopravni problem nastaje u trenutku kada se takvi nastupi koriste za zagovaranje promjena koje su u isključivoj nadležnosti državnih institucija, posebno kada se ti zahtjevi artikuliraju kroz etnički ili entitetski diskurs.

Na taj način se konstruiše etnička ili paralelna diplomatija kao obrazac djelovanja. U tom kontekstu dodatno zabrinjava činjenica da u ovim internacionalnim aktivnostima učestvuju politički akteri koji nastupaju kao lideri stranaka, predstavljajući se kao „predvodnici naroda“. Bez obzira na nepostojanje formalno-pravnog instituta „lider naroda“, i pored toga oni su zagovornici etnički definiranih političkih ciljeva.

Tu se posebno izdvaja Milorad Dodik, čije je dugogodišnje lobiranje u ruskim, mađarskim i američkim političkim krugovima, sistematsko i otvoreno usmjereno protiv ustavnog poretka i države Bosne i Hercegovine. Iako bez formalne političke funkcije, kontinuirano nastupa kao predstavnik jedne administrativno-teritorijalne jednice u Bosni i Hercegovini, a koji nosi ustavni naziv entitet Republika Srpska. U svojim nastupima vrijeđa Bošnjake kao narod, koristeći diskurs poricanja presuđenog genocida i elemente „verbalnog genocida“

Pojašnjenja radi, sam pojam „verbalni genocid“ ne postoji kao pravna kategorija u ozakonjenom internacionalnom pravu, ali se u radu legitimno koristiti u domenu političko-sociološke i analitičke ravni, i kao takav označava sistematski i kontinuiran diskurs dehumanizacije, negiranja identiteta, te relativiziranja ili poricanja presuđenog genocida.

U tom smislu, javni istupi Milorada Dodika prema Bošnjacima sadrže sve elemente verbalnih praksi s genocidnim karakterom koje karakteriše negiranje historijskih i sudski utvrđenih činjenica, preko delegitimiranja kolektivnog identiteta, do normalizacije govora mržnje u javnom prostoru.

Takav diskurs ne predstavlja puku političku provokaciju ili retorički eksces, već se uklapa u obrasce koje savremena genocidologija prepoznaje kao poricateljske i pripremne faze genocida. Upravo zato on ima ozbiljne društvene, zakonske i ustavnopravne posljedice, jer direktno podriva ustavni poredak zasnovan na jednakosti naroda i građana, te obavezi poštivanja presuda međunarodnih sudova.

Paralelno sa tim vrši i negiranje nadležnosti države i odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, čime njegovo internacionalno djelovanje poprima obilježja otvorene paralelne diplomatije suprotne Ustavu Bosne i Hercegovine.

Takva praksa u teoriji se može označiti kao etnička ili paralelna diplomatija, ili pak kao oblik političkog djelovanja u kojem akteri bez državnog mandata nastoje internacionalnu zajednicu uključiti kao arbitra u rješavanju unutrašnjih ustavnih pitanja ili pronalaženje podrške za vlasitite secesionističke politike.

Ovakav politički pristup nije nimalo bezazlen. On de facto sugerira da Bosna i Hercegovina nije jedinstven političko-pravni subjekt, već je predstavlja kao zbir suprotstavljenih etničkih stavova i političkih volja, što je prema njemu dovoljan razlog za dodatnu etnoteritorijalizaciju ili pak njenu disoluciju.

Ipak, treba istaći da je takav narativ konceptualno suprotno duhu Dejtonskog ustava, koji uz sve svoje manjkavosti, polazi od pretpostavke kontinuiteta i suvereniteta države Bosne i Hercegovine.

Pored toga, problematično je i internacionalno lobiranje od strane HDZ-a BiH i Dragana Čovića za izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje bi dodatno učvrstile etničku ekskluzivnost. Evropski sud za ljudska prava je u presudama Sejdić–Finci, Zornić, Pilav i druge, jasno utvrdio da postojeći izborni sistem u Bosne i Hercegovine krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima, jer diskriminira građane na osnovu etničke pripadnosti i mjesta prebivališta.

Stoga, svaka politička inicijativa koja ide u pravcu jačanja etničkog predstavljanja nauštrb jednakosti građana ne samo da je suprotna evropskim standardima, već je i ustavno upitna. Odnosno, svaka politička inicijativa koja zagovara tzv. „legitimno predstavljanje“ kao nadređeni princip građanskoj jednakosti, direktno je suprotna internacionalnim obavezama koje je preuzela država Bosna i Hercegovina u sprečavanju izborne diskriminacije. Samim time, i tražiti takva rješenja u internacionalnim centrima moći znači svjesno ignorirati važeće sudske presude koje obavezuju državu za njihovu implemntaciju.

Još jasnija je situacija u pogledu državne imovine kao pitanja koje je već presuđeno. Naime, Ustavni sud Bosne i Hercegovine je u nizu odluka (U - 1/11, U – 8/19, U – 4/21 i dr.) nedvosmisleno utvrdio da državna imovina pripada državi Bosni i Hercegovini, te da entiteti nemaju izvorno pravo vlasništva nad njom. U pravnom smislu ovo pitanje treba da je već riješeno.

Zbog toga svako internacionalno lobiranje za zakon koji bi državnu imovinu prenio na entitete predstavlja direktan udar na ustavni poredak i pokušaj političke revizije sudskih odluka. Takvo djelovanje ne može se opravdati političkim pluralizmom niti slobodom mišljenja, jer ono zadire u samu srž ustavnosti.

Na osnovu svega iznesenog, kao zaključak se nameće, da političke aktivnosti Milorada Dodika i najavljeni potezi Dragana Čovića u internacionalnom kontekstu ne mogu posmatrati kao neutralno ili benigno lobiranje. Riječ je o entitetskoj i etnički profiliranoj paralelnoj političkoj agendi. Iako kao takva nije formalno izričito zabranjena, ona postaje protivustavna u trenutku kada pokušava zamijeniti institucije države Bosne i Hercegovine, derogirati odluke Ustavnog suda ili promovirati rješenja suprotna principu jednakosti građana, što se upravo i čini.

Problem, dakle, nije u putovanjima i sastancima, već u aktivnostima i poruci koja se njima šalje. Naime, ta poruka bi mogla da glasi: bez ikakve odgovornosti o ustavnom poredku države Bosne i Hercegovine može se pregovarati izvan njenih institucija. Kao takva, ona postaje i politička praksa, koja dugoročno podriva ustavno-pravni poredak, ali prije svega državu Bosnu i Hercegovinu.