Suđenje Slobodanu Miloševiću počelo je 12. februara 2002. godine, a sudski proces protiv srbijanskog diktatora i ratnog zločinca smatra se jednim od najvažnijih međunarodnih suđenja za ratne zločine nakon Drugog svjetskog rata. Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ / ICTY) u Hagu optužnicu protiv Miloševića podigao je 1999. godine tokom rata na Kosovu, a izručen je 28. juna 2001. Suđenje mu je počelo na današnji dan, ali do presude nije došlo jer je Milošević preminuo 11. marta 2006. u pritvorskoj jedinici u Scheveningenu, piše Dnevno.hr.

Iako je Milošević umro bez službene etikete ratnog zločinca, a brojne žrtve ostale bez pravnog zaključka, ovo suđenje ostalo je upamćeno kao jedan od najintrigantnijih procesa u kojem je najpoznatiji lider Srba sudnicu iskoristio kao privatnu pozornicu sa koje je do smrti u ćeliji od početka ponavljao istu rečenicu: "Ja smatram ovaj sud lažnim sudom i smatram da su optužnice lažne, radi se o protivzakonitoj instituciji koju Generalna skupština (Ujedinjenih nacija) nije osnovala."

Milan Kučan, bivši predsjednik Slovenije (Foto: Ranko Suvar / CROPIX)

Sudnicu pretvorio u pozornicu

Podsjetimo, Milošević je bio optužen po 66 tačaka optužnice, uključujući genocid (Bosna i Hercegovina), zločine protiv čovječnosti, kršenje zakona i običaja ratovanja, a optužbe su se odnosile na rat u Hrvatskoj (1991–1995), rat u Bosni i Hercegovini (1992–1995), te rat na Kosovu (1998–1999).

Tužilaštvo je tvrdilo da je Milošević učestvovao u udruženom zločinačkom poduhvatu s ciljem stvaranja Velike Srbije, putem etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Odbijajući priznati legitimitet suda, tokom četvorogodišnjeg procesa Milošević se branio sam. Saslušano je stotine svjedoka i predočeno na hiljade dokaza, no proces je često prekidan zbog njegovog lošeg zdravstvenog stanja koje je na koncu rezultiralo smrću, pa time formalno nije proglašen ni krivim ni nevinim.

(Foto: CROPIX)

No, kada je Milošević bio prisutan na suđenju, sudnicu je uglavnom koristio kao političku govornicu. Njegove izjave bile su kombinacija pravne obrane, osporavanja legitimiteta suda i političkih poruka. Od početka je tvrdio da je MKSJ politički instrument NATO-a i da nema pravnu osnovu, ali je svejedno ipak učestvovao u postupku i aktivno ispitivao svjedoke. Tvrdio je da je optužnica zasnovana na političkoj konstrukciji i da se zalagao za očuvanje Jugoslavije, a ne za etničko čišćenje. Negirao je postojanje genocida u Bosni i Hercegovini, uključujući i događaje u Srebrenici, tvrdeći da su Srbi vodili "obrambeni rat", a neke od njegovih izjava koje su odjeknule bile su "ovaj sud je nezakonit i ne priznajem njegov legitimitet", "nikakav genocid nije počinjen", "Bosna je bila građanski rat" i slično. Zapravo, Milošević je insistirao da Srbija nije bila strana u sukobu, već da je riječ o unutrašnjem sukobu naroda u BiH.

Drsko napadao svjedoke i NATO

Tvrdio je također da je NATO počinio agresiju na suverenu državu, a u kontekstu Kosova 1999. godine, optuživao Zapad za kršenje međunarodnog prava. Tokom unakrsnih ispitivanja bio je poznat po oštrom i konfrontacijskom ispitivanju svjedoka. Često ih je pokušavao diskreditirati, naročito one iz međunarodnih organizacija: "Vi ovdje svjedočite po političkom zadatku", kazao bi. U završnoj poruci rekao je kako "ne brani samo sebe, već i svoj narod".

Mnogi pravni stručnjaci smatraju da je ovo suđenje bilo važno za dokumentiranje ratnih zločina, bez obzira na to što presuda nikada nije izrečena. Tako je na primjer upravo Slobodan Milošević otvorio pitanje odgovornosti Slovenije za prvi ratni zločin počinjen tokom ratova 90-ih. Tadašnji predsjednik Republike Slovenije Milan Kučan koji se 2003. godine pojavio kao svjedok na suđenju, nije očekivao da će Milošević "okrenuti pilu" i kao asa iz rukava izvući "bijelu knjigu" kao dokaz o zločinima slovenskih snaga, te Sloveniju optužiti za isto.

Unutar "bijele knjige" bio je dokumentiran slučaj na slovensko-austrijskom prelazu Holmec koji je snimila austrijska televizija ORF u junu 1991. godine. Na njemu su prikazani vojnici JNA koji se nalaze u ostatku nekadašnje granične postaje, kako se predaju pokazujući bijelu plahtu. Nakon toga, sa suprotne strane se čuju hici, zatim jauci i vojnici koji padaju mrtvi. Zbunjeni Kučan je "bijelu knjigu" odbacio kao "propagandnu brošuru" JNA, a raspravno vijeće taj dokument nije prihvatilo.

Priču o ratnom zločinu u Sloveniji tek je naknadno "potegnula" direktorica Helsinškog monitoringa za ljudska prava Neva Miklavčič Predan. Ona je prva osoba koja je na glas izgovorila da su pripadnici TO Slovenije počinili ratni zločin, a za "bijelu knjigu" je kazala da je to "prvi dokumentirani ratni zločin na području bivše Jugoslavije". No, umjesto podizanja optužnice protiv izvršitelja i nalogodavaca ovog ratnog zločina, slovensko je tužilaštvo pokrenulo sudski postupak protiv direktorice Helsinškog monitoringa za ljudska prava.