Nakon pobjede u Zaljevskom ratu 1991. godine, tadašnji američki predsjednik George H. W. Bush izjavio je: "Ponosan je ovo dan za Ameriku. I, tako mi Boga, zauvijek smo se riješili vijetnamskog sindroma".

Time je mislio na duboku društvenu i političku averziju prema dugotrajnim i nejasnim vojnim intervencijama, traumu nastalu nakon rata u Vijetnam, masovnih protesta i unutrašnjih podjela u SAD.

Tri decenije kasnije govorilo se o iračkom sindromu, oblikovanom iskustvom rata u Irak, odnosno o skepticizmu prema promjeni režima, izgradnji države i dugim okupacijama bez jasnog kraja.

Danas se, međutim, čini da je fokus američke politike gotovo u potpunosti preusmjeren na Iran. Upravo Iran postaje središte nove geopolitičke napetosti i test da li su lekcije iz prošlih intervencija zaista naučene, piše Stav.ba.

Administracija Donald Trump zagovarala je koncept brzih i ograničenih udara, preciznih akcija koje bi trebale postići strateški cilj bez uvlačenja u dugotrajan rat.

Takav pristup predstavljen je kao suprotnost intervencijama iz prethodnih decenija. Međutim, kada je riječ o Iranu, postavlja se pitanje može li takva logika uopće opstati.

Iran nije Irak iz 2003. godine. Riječ je o državi s više od osamdeset miliona stanovnika, snažnom regionalnom mrežom saveznika i duboko ukorijenjenim sigurnosnim strukturama. Njegov politički sistem, iako opterećen unutrašnjim krizama i ekonomskim pritiscima, pokazao je otpornost. Upravo ta kombinacija unutrašnje ranjivosti i spoljne ambicije čini Iran istovremeno osjetljivim i opasnim protivnikom.

Ključno pitanje ostaje nuklearni program. Američki i izraelski zahtjevi vremenom su se pomjerali, od sprječavanja razvoja nuklearnog oružja do insistiranja na potpunom ukidanju nuklearnih kapaciteta.

Takvo pomjeranje ciljeva u Teheranu se može tumačiti ne kao kontrola programa, već kao pokušaj slabljenja ili promjene režima. U tom kontekstu, iransko rukovodstvo može zaključiti da je jedina dugoročna garancija opstanka jačanje kapaciteta odvraćanja.

Primjer Muammara Gaddafija, koji je odustao od razvoja oružja za masovno uništenje, a potom svrgnut, često se navodi kao upozorenje.

Suprotno tome, režim u Sjevernoj Koreji opstaje upravo zahvaljujući nuklearnom arsenalu. Iz iranske perspektive poruka je jasna, razoružanje bez čvrstih sigurnosnih garancija može značiti kraj režima.

Ako bi sukob s Iranom prerastao u otvoreni rat, scenariji nisu ohrabrujući. Jedna mogućnost podsjeća na iskustvo Iraka, brzi vojni uspjeh i pad centralne vlasti, a zatim dugotrajna pobuna, sektaško nasilje i višegodišnje prisustvo stranih trupa.

Druga mogućnost podsjeća na Libiju, slom režima bez stabilnog plana tranzicije, što vodi ka fragmentaciji države i trajnoj nestabilnosti. U oba slučaja posljedice bi se prelile daleko izvan iranskih granica i destabilizovale čitav Bliski istok.

Poseban problem predstavlja vjerodostojnost pregovora. Ako se ciljevi i zahtjevi stalno mijenjaju, Iran nema mnogo razloga da vjeruje u dugoročne sporazume.

U takvoj atmosferi nepovjerenja svaka runda pregovora može se doživjeti kao taktička pauza prije nove eskalacije. To povećava rizik da Teheran ubrza, a ne uspori, svoje strateške programe.

Iran danas nije samo još jedna tačka napetosti. On je test sposobnosti velikih sila da balansiraju između sile i diplomatije. Ako se povijest uzme ozbiljno, iskustva Vijetnama i Iraka upozoravaju da brzi ratovi rijetko ostaju brzi, a ograničeni udari često prerastu u dugotrajne sukobe.

Zato ključno pitanje ostaje jednostavno, ali teško. Da li je konfrontacija s Iranom sredstvo stabilizacije regiona ili početak nove faze nestabilnosti čije bi posljedice mogle trajati decenijama.