Američko-izraelski udari potresaju glavne iranske gradove, mjesta povezana s iranskim vodstvom i područja gdje se nalazi vojna infrastruktura, no stručnjaci su suglasni da se Iran ne može ‘osvojiti‘ zračnim napadima. Zbog toga je, kako je objavio niz američkih medija, vlada na čelu s predsjednikom Donaldom Trumpom navodno u razgovorima s kurdskom manjinom koju želi naoružati kako bi pokrenula pobunu iznutra i otvorila još jedan front u borbi za rušenje iranskog režima.

Kurdi nisu jedina iranska manjina.

- Iranske provincije, periferija zemlje, dom su raznolikih i povijesno ‘nemirnih‘ etničkih skupina, tumači autorica think tanka RUSI Burcu Özçelik.

Iako je iransko stanovništvo većinski perzijsko, u zemlji žive velike azerbajdžanske i kurdske populacije te Luri, Arapi, Baluči i Turkmeni, i to u ‘pograničnim područjima koja se nalaze uz trgovačke rute, krijumčarske koridore i energetsku infrastrukturu‘.

- Režim već dugo iskorištava strahove od raspada Irana kako bi mobilizirao lojalnost, suzbio neslaganje i odupro se vanjskom miješanju. Pokušat će to učiniti ponovno, ali ovaj bi put sposobnost centralne vlasti da zadrži kontrolu nad periferijama mogla biti znatno oslabljena, tumači Özçelik. Izvještaji da CIA naoružava Kurde i izjave iz kurdske populacije da čekaju, doslovno, ‘čisto nebo‘, u najmanju će ruku unervoziti režim u Teheranu, ionako uzdrman ubistvom niza čelnika.

Dva grada pod kontrolom demonstranata

Kad su, prije samo nekoliko mjeseci, protesti protiv režima, izazvani ekonomskim nedaćama, postali masovni, dva su grada nakratko dospjela pod kontrolu prosvjednika - Abdanan i Malekšahi.

Abdanan se nalazi u provinciji Ilam u zapadnom Iranu, blizu granice s Irakom, a Malekšahi je udaljen oko 100 kilometara, i u oba je većinsko stanovništvo Kurdi i Luri. Ondje su sukobi izbili tokom sprovoda Faresa Aghe Mohamadija. Prema lokalnim izvještajima, kada su prosvjednici preplavili Abdanan, policija im se počela pridruživati.

Kurdima nije dopuštena autonomija, iako im je obećavana uoči revolucije 1979., pa su njihove organizacije nastavile oružanu borbu. Ali ni približno nije ispravno tvrditi da su svi Kurdi protiv režima. Jedan je primjer osobito uočljiv: ajatolah Alireza Arafi, koji je član tročlanog državnog vodstva Irana, iz plemena je Lak, čiji su pripadnici šijitski Kurdi.

Većina iranskih Kurda živi na sjeverozapadu zemlje, poznatom i kao Rojhilat (Roj je sunce, a hilat znači izlazak). Američki predsjednik računa na to da će obećanje o stvaranju šire autonomije biti dovoljno da motivira hiljade boraca da krenu u sukob s Revolucionarnom gardom.

Zbog toga je, šest dana prije prvih američko-izraelskih udara na Iran, u Erbilu potpisan pakt o stvaranju Koalicije političkih snaga iranskog Kurdistana (CFPKI). Grupe koje su desetljećima bile razjedinjene ideologijom, od marksističko-lenjinističkog PJAK-a do konzervativnog PDKI-ja i islamističkog Kabata, odjednom su se našle za istim stolom. No i da krenu u napad, problem je to što su kurdske milicije majstori gerilskog ratovanja u brdima, ali one nemaju kapacitet za kontrolu velikih gradova, a kamoli za vođenje oklopno-mehaniziranih operacija u ravnici.

Pobunjeničke aktivnoti moguće širom zemlje

Postoji mogućnost da Kurdi, zapravo, trebaju samo ‘vezati‘ iranske trupe na sjeverozapadu kako bi se isprovocirao kolaps u Teheranu. Trenutno, međutim, nema dokaza da u Iranu postoji opozicija dovoljno jaka da dokrajči režim. Još je manje onih koji bi Kurdima dozvolili autonomiju; tome se protivi čak i Reza Pahlavi, sin posljednjeg šaha. Neisključiv je faktor tu i Turska, koja sa zabrinutošću promatra razvoj situacije s druge strane svoje granice.

Pobunjeničke aktivnosti moguće su i u drugim dijelovima zemlje. Provincije Sistan i Balučistan, uz granicu s Pakistanom, strateški su važne, ali potpuno zanemarene i nerazvijene, pa bi se mogle pokazati kao još jedna meka tačka. U toj regiji djeluju militantne sunitske frakcije koje, ohrabrene, stvaraju zabrinutost u Pakistanu sad kad je Revolucionarna garda zabavljena drugdje. Azeri se, pak, smatraju "lojalnom" manjinom.

Prema Özçelik, ako vojni udari dovedu do "fragmentacije elite", to bi moglo rezultirati pobunjeničkim "džepovima", ekonomskim aktivnostima povezanim s ilegalnim poslovima i fragmentiranim suverenitetom. Ukratko, "ako režim ne zadrži monopol na korištenje sile, kontrola nad cijelim teritorijem možda neće držati".