Piše: SENAD AVDIĆ

O DVIJE DAME I JEDNOM MEĐEDU

"Zove me jučer popodne telefonom Mufid Memija iz Alijinog kabineta. Kaže, Avdo, predsjednik bi te volio vidjeti, pa navrni. Kad? Odmah! Što? Ne znam. U stvari, znam, ali nije za telefona. Šta ću, odem u Predsjedništvo. Znaš kad su odličnog  beogradskog pjesnika i nepopravljivog boema Acu Sekulića doktori pitali ima li ikakve ljepota u ukusu rakije koju pije, a on odgovorio da nema, da je ukus odvratan . „Pa što je onda piješ?, a on odgovorio: „Što se mora, nije teško“. Tako i ja - kad se mora, trči tamo gdje te zovu“.

Ovo mi Sidran govori jednog februarskog jutra 1994. godine. Prethodnog dana svi su svjetski mediji u vrh svojih vijesti smjestili posjetu dviju važnih i odvažnih žena opkoljenom Sarajevu, pakistanske premijerke Benazir Buto i predsjednice Vlade Turske Tansu Çiller. Obišle su dvije političarke ranjenike u sarajevskim bolnicama, podijelile poklone, srele se sa bosanskim političarima i stranim vojnicima, pozdravljale građane koje su ih sa radošću dočekivali na ulicama.

Istog dana na Palama se obreo ruski „opozicioni“ političar,  ratnohuškačka mrcina Vladimir Žirinovski, davao podršku zločinačkim vojnicima i njihovim komandantima, pravdao i ohrabrivao „pravednu srpsku borbu“.

„Požurim u Predsjedništvo“, nastavlja Avdo opričavati  jučerašnji događaj,  „popnem se do Alijinog kabineta, Memija  i drugi mi pokazuju rukom da produžim do Alije. „Sam je Predsjednik, čeka tebe“, kažu.

U kabinetu zateknem Aliju, sjedi za stolom i puši. Nikada ga ranije nisam vidio sa cigarom. Otpuhuje dimove i gleda kroz prozor prema Trebeviću, mene skoro i ne registruje, samo mi odsutno  pokazuje rukom da sjednem. Šuti on dugo, ne progovaram ni ja. Nakon minuta neprijatne  tišine on  naglo poče govoriti, nekako više za sebe, nego što se meni obraća.

„Vidi ovako, Avdo, Turkinja jeste mlađa, jeste i lijepa…, ali to je nekako zapadnjački tip ljepote, ona je možda više za Harisa…A ova druga, Benazir, ima neku mističnu ljepotu koja podjednako dolazi i iznutra i izvana, mene više privlači takva ljepota“.

Sluša Sidran nadahnutog Aliju, ne može da vjeruje da ga je zvao samo zato da bi sa njim podijelio doživljaje fascinantne ljepote visokih gošći sa kojim se toga dana sreo i razgovarao.           

 „Još bi on naširoko pričao o tim dvjema damama i svojim emotivnim zapažanjima da ga ja ne upitah zašto me je zvao da dođem. Reče mi da je njegova informativna ekipa hoće da napravi prilog za televizijski dnevnik u kojem će komparirati goste koji su tog dana stigli u Sarajevo i na Pale, uporediti onog ruskog međeda sa dvjema prefinjenim političarkama, državnicama.  I tako naglasiti razliku, kontrast između Nas i Njih, po principu s kim si, takav si. Pogledao sam dijagonalno to što je Mufid Memija napisao, nešto malo dodao, nešto malo prekrižio i završio posao i vratio se kući…Prilog na Televiziji je bio dobar, efektan, potkrijepljen snimcima, ali meni je cijelo vrijeme druga jedna slika bila pred očima: slika Alije koji u oblaku dima zaneseno gleda u Trebević i govori…“    

U SVATOVE, PA KOD PREDSJEDNIKA

„Jesam li ti, Avdo, ikada pričao da sam imao brata koji je mogao strašno puno popiti?“

Ovo je na početku razgovora u njegovom kabinetu, sredinom ljeta 1995. godine Alija Izetbegović upitao Abdulaha Sidrana koji je, uz Marka Vešovića, Asima Metiljevića i mene došao u delegaciji koja je predsjedavajućeg Predsjedništva BiH trebala najaviti i objasniti razloge i namjere  pokretanje nedjeljnika „Slobodna Bosna“. Željeli smo  zatražiti od  Izetbegovića ne da nam pomaže, nego da spriječi one oko njega koji bi da nam odmažu.

Avdo se nešto ranije toga dana oženio, vjenčao. Kada sam otišao po njega, u stanu sam zatekao mladu Biju i kuma Piera Del Giudicea, italijanskog prevoditelja i izdavača Sidranovih knjiga u toj zemlji. Veliki, sjajni prsten, poklon kuma Piera, blistao je na ruci od jutros gospođe Bije Sidran. Zapravo je na njoj blistalo sve, bila je u ozbiljnom mjesecu trudnoće.

Flaša viskija na stolu stajala je do pola popijena, Avdo je bio načet, ne i pijan, što bi se reklo: bio je „taman“. Odlazak kod Alije Izetbegovića u kabinet nije ni mogao, a ni želio  odgađati pa smo se  zajedno zaputili u zgradu Predsjedništva.

„Alija, ja sam se prije sata-dva oženio, pa nemoj  zamjeriti mladoženji što je malo pri kahvi“, otkrio se Avdo na samom početku. Izetbegović se toj vijesti iskreno obradovao i srdačno čestitao. Da bi ipak dao do znanja Sidranu da ga je „prokužio“ i bez da mu to kaže, Izetbegović je u razgovor ubacio priču o svome bratu koji je, kaže,  mogao „strašno puno popiti“.

„A šta je,  Alija, količinski značilo to „strašno puno?“, znatiželjan je Avdo.

„Značilo je  da je dnevno po litru-dvije rakije znao popiti“, precizirao je Alija.

„A  je li ti živ taj brat, Alija?“, nastavlja Avdo.

„Nije, Avdo, umro je prije rata…Nije imao ni pedeset godina kad je preselio“…

„E, onda je vraga je mogao popiti, ako je tako mlad umro“, zaključi raspravu mladoženja.

Sve je Aliju Izetbegovića zanimalo o budućoj novini o kojoj smo govorili. Pogotovo jer je godinu i po dana ranije doživio ozbiljno razočarenje od mene. Tada sam se uređujući novinu koju je on iz svojih zaliha financirao, ponašao i ravnao po svojoj profesionalnoj i ljudskoj savjest, a ne po željama i diktatu vladajuće bošnjačke civilno-vojno-policijske nomenklature sa njim na čelu.

Interesira Izetbegovića posebno pitanje vezano za jezik kojeg ćemo koristiti, pa kaže da i on sam ima dileme šta je pravilno a šta nije u bosanskom jeziku. Napravim šalu, pozivajući se na svoju majku koja me je nakon što je bosanski jezik proglašen službenim pitala: „A, hoće li nam, sine,  biti težak za naučit* taj novi jezik?“

Nasmijali su se svi, pa i Alija Izetbegović koji potom poseže za primjerom koji ni sam ne može raspetljati. „Evo ,recimo, neki pišu „zgranuto“, a drugi opet govore „zgrahnuto“. Šta je od to dvoje ispravno?“, obrati se piscima Vešoviću i Sidranu.

„Ovako stvari stoje, Alija. Zgranut je onaj ko je pao sa grane, a „zgrahnut“ je onaj koji je pao sa graha. Ispravno je, prema tome, zgranut, a onaj koji misli da nije neka sa zbog toga „zgrahnjava“, kaže Sidran, Vešović potvrđuje smiješkom, mi ostali klimanjem glave.

„I još je jedna stvar o kojoj mislim da trebate voditi računa u vašoj budućoj novini“, kaže negdje pri kraju ugodnog, spontanog razgovora Alija Izetbegović. „Nije da ja želim da vam nešto sugerišem, namećem, ali je važno da unaprijed poredate prioritete, da znate šta je najvažnije, je li to država, ili je narod, ili je vjera…

„Stani malo Alija, zapamti gdje si stao pa nastavi kasnije…Samo da te podsjetim da si mi tri puta obećao da će me staviti među prioritete za struju, a sva tri puta si me prevario“, uskoči Sidran. Izetbegović se nasmijao, pomalo nazor, kiselo, nije nastavljao „gdje je stao“, dajući tako diskretan išaret da je naš razgovor došao do kraja i da se trebamo „igrati razlaza“…