Istraživački tim godinama je pratio kako se velika zajednica čimpanzi u Ugandi podijelila na dva tabora i upustila u smrtonosni međusobni rat. Detaljan opis eskalacije objavljen je u prestižnom naučnom časopisu Science. Zaključak koji naučnici izvlače tiče se i nas — ljudska vrsta nije toliko daleko od onoga što se događalo u afričkoj šumi, piše Der Spiegel.

Od izbjegavanja do ubijanja — korak po korak

Od 1995. godine naučnici prate izuzetno veliku grupu od oko 200 divljih čimpanzi u Nacionalnom parku Kibale u Ugandi. Radi poređenja — većina drugih poznatih grupa broji manje od 100 jedinki. Tim istraživača predvođen Aaronom Sandelom s Univerziteta u Teksasu u Austinu do 2015. bilježio je izmjenične saveze, prijateljstva i hijerarhije unutar zajednice.

U junu 2015. pojavili su se prvi znakovi pukotine. U središtu teritorije sukobila su se dva tabora — jedan sa zapadnog, drugi sa središnjeg dijela. Zapadne čimpanze pobjegle su, a drugi tabor ih je proganjao. Nakon toga dvije strane su se izbjegavale punih šest sedmica. Istraživači ističu da tako dugo razdoblje izbjegavanja ranije nije zabilježeno.

Zatim je polarizacija nastavila rasti. Mužjaci zapadne grupe počeli su s patrolarenjem svog područja, a ubrzo su i suparnici krenuli na patrole. Uslijedile su prve borbe. Grupe su se razišle na odvojene teritorije i počele se razmnožavati isključivo unutar vlastitog tabora.

Tri godine nakon prvih znakova sukoba, podjela je bila konačna. Zapadna grupa imala je deset mužjaka i 22 ženke starije od 12 godina, središnja 30 mužjaka i 39 ženki. Tada je nasilje eskaliralo — pri čemu su svi zabilježeni napadi dolazili od manje grupe. U sedam slučajeva napadnuti mužjak bio je ubijen. Mladi čimpanzi postali su sljedeća meta: u četiri godine stradalo je 17 mladunaca.

Mir se gradi u malim, svakodnevnim susretima

Ovaj tok događaja podsjeća na čuveni slučaj koji je primatološkinja Jane Goodall opisala još 1970-ih godina u Tanzaniji. Tamo su čimpanze nakon podjele grupe u roku od četiri godine ubile jednu ženku i sve četiri mužjake suparničke grupe. Taj slučaj se dugo smatrao iznimkom, jer su životinje dijelom hranjene bananama, što je na mjestima hranjenja izazivalo agresivne sukobe oko hrane.

Jedan od mogućih uzroka erupcije nasilja u Nacionalnom parku Kibale mogla bi biti sama veličina zajednice. Istraživači pretpostavljaju da je u grupi od oko 200 jedinki premašena sposobnost održavanja međusobnih veza.

Tim posebno naglašava važnost ličnih kontakata između dva tabora. Početkom 2017. mnoge čimpanze stradale su u epidemiji. Jedan od mužjaka bio je jedan od posljednjih koji je još uvijek održavao veze s drugom grupom. Njegova smrt mogla je, kako navode istraživači, ubrzati konačnu eskalaciju sukoba.

Nameće se pitanje — mogu li se ovi nalazi primijeniti na ljude? Čimpanza je naš najbliži živući srodnik. Uobičajene teorije o uzrocima ratova kod ljudi naglašavaju jezik, religiju te etničku ili političku pripadnost. Kada se fokusiramo isključivo na takve kulturne faktore, previđamo socijalne procese koji oblikuju i ljude i šimpanze, upozoravaju autori studije. „Možda se prilike za mir kriju u malim, svakodnevnim činovima pomirenja i susreta između pojedinaca", kaže Sandel.