Navršilo se punih 85 godina od onoga zlokobnog 10. aprila 1941. godine, kada je pod čizmom nacističkog okupatora proglašena takozvana Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Iako decenije prolaze, olovno naslijeđe te Frankensteinove tvorevine i danas, poput žive rane, izjeda društva na ovim prostorima, hraneći se historijskim revizionizmom i opasnim političkim manipulacijama.

Sarajevo: Grad koji je na svojoj koži osjetio "nezavisnost"

Za Sarajevo, 10. april nije samo suhoparna historijska lekcija. To je datum koji je otvorio vrata najvećem periodu u historiji grada. Dok su ustaški proglasili obećavali "slobodu", ulice Sarajeva su ubrzo postale poprišta nezapamćenog terora.

Ne smijemo zaboraviti da je NDH u Sarajevu ostavila neizbrisiv trag krvi kroz zloglasnu "Vilu Luburić". Upravo je ovdje Vjekoslav Maks Luburić, u smiraj rata, provodio sadistička mučenja i ubojstva, pokušavajući ugasiti duh otpora ovog grada. Vješala na Marijin Dvoru, na kojima je samo nekoliko dana prije oslobođenja stradalo 55 antifašista, ostaju vječni podsjetnik na to što je NDH zapravo bila: mašinerija smrti koja nije štedjela nikoga ko se protivio fašizmu – bili su Jevreji, Srbi, Romi ili "nepodobni" muslimani i Hrvati.

Od Tuđmanovih "težnji" do današnjeg relativizma

Kako primjećuje analitičar Vlado Vurušić, "suvremeno izjedanje" društva počelo je još devedesetih, kada je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman izgovorio opasnu tezu o NDH kao "izraz težnji hrvatskog naroda za samostalnošću". Ta je rečenica postala temelj za sve kasnije pokušaje pranja ustaške biografije.

Danas, 85 godina kasnije, suočavamo se s paradoksom:

Dok moderna Europa počiva na temeljima antifašizma, u našem susjedstvu se i dalje vode rasprave o "humanosti" logora ili se kvislinški simboli pokušavaju podmetnuti pod krinku "domoljublja".

Desničarski krugovi često pokušavaju izjednačiti ustaški pozdrav "Za dom spremni" s legitimnim odbrambenim parolama iz devedesetih, što je izravna uvreda za žrtve rasnih zakona.

Sarajevo kao bedem protiv revizije

Sarajevo, koje je u Drugom svjetskom ratu izgubilo gotovo cijelu svoju jevrejsku zajednicu – ljude koji su vijekovima tkali tkanicu ovog grada – ima moralnu obavezu da digne glas protiv ovakvih pojava. NDH nije bila "težnja za slobodom", već apsolutna negacija slobode. To je bila država koja je prodala Dalmaciju, a Bosnu i Hercegovinu pretvorila u klaonicu za potrebe Trećeg Reicha.

Pouka za budućnost: Istina nema alternativu

Osamdeset i pet godina dug je period, ali očito nedovoljan da se neke lekcije nauče. Rehabilitacija NDH i njezinih aktera nije ništa drugo do opravdavanja zločinačke ideologije.

U vremenu kada populizam ponovo uzima maha, važno je sjetiti se 10. aprila ne kao dana "osnivanja države", već kao dana kada je civilizacija na ovim prostorima dotakla dno. Naša je dužnost, zbog svih onih koji su završili u jasenovačkim pećinama ili na sarajevskim vjesalima, da ne dopustimo da se zločin ikada više nazove "težnjom za slobodom".

(SB)