General-potpukovnik Vojske Republike Srpske i Vojske Jugoslavije u penziji, doktor socioloških nauka i analitičar, Vinko Pandurević, promovisao je 21. aprila u Beogradu još jednu od svojih knjiga, izdatu uz podršku Predstavništva Republike Srpske u Srbiji. Ovako će vijest glasiti u većini medija, a na sličan način Pandurevića su najavljivali i prilikom njegovih brojnih nastupa u provladinim medijima u Srbiji i Republici Srpskoj. Ono što upadljivo nedostaje jeste dio biografije Vinka Pandurevića za koji bi neko pomislio da će zauvijek obilježiti barem njegov status javne ličnosti. Naime, analitičar, pa ni general u penziji, nije prvo što bi čovjeku palo na pamet kad čuje to ime. Vinko Pandurević bio je komandant Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske u vrijeme izvršenja genocida nad Bošnjacima u Srebrenici. Osuđen je na 13 godina zatvora po komandnoj i individualnoj odgovornosti za ubistva, istrebljenja i progone u srebreničkim događajima, odnosno za krivična djela zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona ili običaja ratovanja, piše Pescanik.net.

Zona odgovornosti kao stratište

Vrlo brzo nakon što je donesena odluka o uništenju Bošnjaka u srednjem Podrinju, prethodno sabijenih u zaštićenoj zoni Srebrenica, zona odgovornosti Zvorničke brigade pojavila se kao idealno područje za izvršenje takve namjere. U Bratuncu je u noći između 13. i 14. jula, u prostorijama SDS-a, održan sastanak bezbjednjaka iz Mladićevog štaba i civilnog rukovodstva Bratunca. "Pijani sastanak", kako ga svjedoci opisuju, služio je upravo tome da Bearini bezbjednjaci, koji su imali naređenja Ratka Mladića, i bratunačke civilne vlasti, čiju stranu je držao Karadžić, razjasne nesporazum oko toga gdje će se izvršiti masovna ubistva zarobljenika.

Na kraju je prevagnula Karadžićeva struja, pa su svi zarobljenici, osim onih već pobijenih u Kravici i na mjestima skupljanja duž puteva, transportovani u zonu odgovornosti Zvorničke brigade. U presretnutom razgovoru, 13. jula oko 20 sati, Karadžić je poručivao šefu bratunačkog SDS-a, Deronjiću, nakon što ga ovaj obavijesti o zarobljenicima u Bratuncu: „Sva roba mora biti smještena u magacine do 12 sutra“, dodavši: „Deronjiću, ne u magacine tu, nego negdje drugo.“ Time je Pandurevićeva zona odgovornosti definitivno postala stratište za hiljade zarobljenih muškaraca i dječaka iz Srebrenice.

Logistika zločina

Referent za bezbjednost u Pandurevićevoj brigadi, Milorad Trbić, već 12. i 13. jula obilazio je školske zgrade po selima zvorničke općine kako bi pronašao odgovarajuća mjesta za privremeni smještaj zarobljenika – mjesta odakle će biti vođeni na strijeljanja. Linija obavještavanja nadležnih komandanata išla je preko organa bezbjednosti. Načelnik bezbjednosti Bratunačke brigade obavijestio je lično 13. jula svog komandanta o planu za strijeljanje, a zatim je produžio za Zvornik gdje je prenio dalja uputstva kolegi bezbjednjaku iz Zvorničke brigade.

U to vrijeme Pandurević je bio van svoje zone, komandujući Taktičkom grupom 1 koja je učestvovala u napadu na zaštićenu zonu Srebrenica i zatim nastavila ka Žepi. Zamjenik komandanta i načelnik štaba Zvorničke brigade, Dragan Obrenović, takođe je tog dana obaviješten o planovima. Po njegovom naređenju, pripadnici Zvorničke brigade poslati su da pripreme teren, osiguraju objekte i prihvate zarobljenike. Inžinjerija Zvorničke brigade poslata je da iskopava masovne grobnice.

Hronologija strijeljanja

Već 14. jula izvedena su prva masovna strijeljanja na zvorničkom području:

• Orahovac: Strijeljani zarobljenici držani u školi u susjednom selu Grbavci.

• Brana Crveni mulj: Strijeljani zarobljenici iz škole u selu Petkovci. Dio njih ubijen je i u samom selu, oko lokalnog Doma kulture.

Oba mjesta osiguravali su pripadnici Zvorničke brigade, koji su i prevozili zarobljenike na mjesta strijeljanja, a kasnije i utovarali tijela u masovne grobnice. Neki od vojnika učestvovali su i u samim egzekucijama. Postoje svjedočenja da je komandant 4. bataljona Zvorničke brigade pristao da njegovi vojnici učestvuju u strijeljanjima u Orahovcu tek kada su mu obećane nove uniforme, koje su i stigle već 17. jula. Zarobljenici su sve vrijeme držani u nemogućim uslovima, bez hrane i vode, maltretirani, ponižavani i prebijani.

Povratak komandanta i nastavak ubistava

Pandurević se vratio u svoju brigadu 15. jula kako bi likvidirao kolonu bošnjačkih izbjeglica koja se probijala ka Tuzli. Prema zaključcima Haškog tribunala, to je momenat kada je izvan svake sumnje saznao za operaciju ubijanja na području njegove brigade. Ipak, ubistva su nastavljena:

• Kozluk: 15. jula popodne, na obali Drine, strijeljani su zarobljenici iz škole u selu Roćević.

• Branjevo i Pilica: 16. jula izvršeno je posljednje veliko strijeljanje na vojnoj ekonomiji Branjevo i u Domu kulture u Pilici.

Kada je Vujadin Popović došao 23. jula u zvorničku kasarnu i preuzeo 10 ranjenih Bošnjaka iz Srebrenice kako bi i njih strijeljao, Pandurević prstom nije mrdnuo da ga u tome spriječi, za šta je, između ostalog, i osuđen.

Odbrana i "Netipični zločinac"

U Hagu se Pandurević branio tvrdeći da nije imao efektivnu kontrolu nad brigadom do 15. jula, te da su naređenja išla direktno od Glavnog štaba preko organa bezbjednosti. Navodio je i da je otvorio koridor za prolazak dijela kolone Srebreničana, što je sud uzeo kao olakšavajuću okolnost, mada je to bilo uzrokovano vojnom nuždom i žestokim borbama sa 2. korpusom Armije BiH.

Hroničar Ivica Đikić nazvao ga je „netipičnim zločincem“ zbog specifičnog odnosa suda prema njemu. Ipak, njegova krivična odgovornost je nesporna. U pristojnom društvu, osuda za ratne zločine bila bi kočnica za javno djelovanje. Međutim, u današnjoj Srbiji i Republici Srpskoj, to je postala svojevrsna ulaznica u krugove vlasti.

Društvena i moralna odgovornost

Danas je Pandurević redovan gost provladinih medija, učesnik proslava 9. januara, a 2021. godine je od načelnika Generalštaba Vojske Srbije dobio vojnu spomenicu. Iako ne negira sama strijeljanja, on uporno relativizuje genocid, osporava pravnu kvalifikaciju i broj žrtava.

Činjenice o Zvorničkoj brigadi: Jedinica kojom je Pandurević komandovao izvršila je kompletnu logistiku genocida. Brojni njeni oficiri (Obrenović, Nikolić, Jokić, Trbić, Stanišić, Aćimović, Perić) osuđeni su za zločine protiv čovječnosti ili genocid.

Moralna odgovornost, neosjetljivost na tuđu patnju i prećutkivanje istine dok su majke molile za informacije o kostima svoje djece, govore o pojedincu, ali i o društvu koje takve ljude promoviše. Kada zločinac nastupa kao ekspert uz podršku vlasti, on postaje simbol smjera u kojem to društvo ide. Taj smjer se mora hitno mijenjati ako se misli na bilo kakvu budućnost.