Bivši reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić odgovorio je na izjave Žarka Puhovskog, politologa i političkog analitčara iz Hrvatske koji je gostujući na N1 televiziji, između ostaloga, rekao da u "U BiH imamo pet 'petih kolona' koje imaju u najmanju ruku oslonce, ako ne nalogodavce izvan zemlje. Nitko tu nije čist. Imate s jedne strane ideju građanske BiH koji zastupaju oni koji u isto vrijeme traže da žene obvezatno nose marame na glavi. To je jedan čudan koncept građanstva".

Cerićev komentar prenosimo u cijelosti:

"Postoji jedna stara, gotovo zaboravljena podjela rada u društvu: političari ne umiju govoriti istinu, svećenici ne smiju govoriti laž, a od novinara se očekuje da znaju praviti razliku između tog dvoga. To je bio nekakav minimalni civilizacijski dogovor, neka vrsta epistemološke higijene bez koje javni prostor počinje ličiti na mutnu vodu u kojoj svako vidi samo vlastiti odraz. Problem nastaje kada se ta treća uloga iznevjeri, a to je kad novinar, kao simbol javnog govora, ne zna napraviti razliku između tog dvoga.

Proizvođač konfuzije

Jer kada javni govor izgubi sposobnost razlikovanja istine od laži, onda javni govornik više nije posrednik nego proizvođač konfuzije. Ne nužno iz zle namjere. Ponekad je to rezultat nečeg mnogo banalnijeg: predrasude koja je toliko jaka da se doživljava kao činjenica.

U tom smislu, izjava Žarka Puhovskog o građanskog Bosni i bosanskoj mahrami djeluje kao školski primjer jedne takve zamjene teza. Ne samo zato što je netačna, nego zato što miješa različite ravni stvarnosti u jednu zgodnu, ali površnu sliku.

Bosanska građanska ideja se tako pretvara u karikaturu, a bosanska mahrama - komad tkanine sa složenim kulturnim, religijskim i ličnim značenjima – postaje politički argument. I tu se događa ono ključno: ne pravi se više razlika između činjenice i interpretacije, između realnosti i projekcije.

Jer Bosna, ta vječna meta tuđih definicija, nikada nije bila jednostavna. Ona je istovremeno i građanska i tradicionalna, i sekularna i religiozna, i kontradiktorna i koherentna, ovisno o tome gdje stojite i šta gledate. Upravo u toj napetosti leži njena istina.

Intelektualna disciplina

Ali da bi se ta istina vidjela, potrebno je nešto što je rjeđe od znanja: intelektualna disciplina. Sposobnost da se vlastite predrasude prepoznaju prije nego što se izgovore kao sud.

Kada toga nema, onda se dogodi ovo: ideja građanstva biva dovedena u pitanje zbog nečega što s njom nema nikakve logične veze. Kao da se sloboda pojedinca može diskreditirati izborom tog istog pojedinca. Kao da pluralizam prestaje važiti čim postane stvaran.

I tu dolazimo do one početne podjele. Političari možda ne govore istinu jer im to nije uvijek u interesu. Svećenici ne bi smjeli lagati jer im to ruši temelj autoriteta. Ali ozbiljni analitičari, oni bi trebali znati razliku između tog dvoga - istine i laži. Kada je ne znaju, problem nije samo u jednoj izjavi.

Problem je u tome što se prostor između istine i laži počinje doživljavati kao prostor slobodne interpretacije, a ne odgovornosti.

Žao mi je što me Žarko Puhovski razočarao zato što sam ga nekad diživljavao kao ozbiljnog anatitčara i kritičara jugoslovenskog postkominističkog društva. Žao mi je, također, što Puhovski ne shvaća da su mnogo otrovnije predrasude od njegovih padale pred nepobitnim istinama o Bosni i njenoj mahrami, o Bosni takvoj kakva je bila i ostala svoja na svome ponosna i prkosna od sna.

Jet Bosna, kao i obično, služi nekima samo kao platno.

Na koje svako projicira ono što već nosi u sebi, a ne o Bosni i njenoj lijepoj mahrami!"