Žalosna je, veoma tužna činjenica da je Iddo Netanyahu, rođeni brat izraelskog premijera, dio najmoćnije ideološko-političke dinastije savremenog Izraela, prošetao Mostarom, promovirao knjigu i bio ugošćen uz klavirsku pratnju, a da to gotovo niko u bosanskohercegovačkom javnom prostoru nije primijetio. U gradu u kojem svako zna svakoga, u kojem se svaka riječ vaga kroz prizmu historije i politike, pojava čovjeka koji decenijama intelektualno i literarno cementira doktrinu „Gvozdenog zida“, prošla je kao benigni kulturni događaj. Sve je zabilježilo tek nekoliko lokalnih medija, piše Bosna.hr.

Da na toj promociji nisu viđena braća Hikmet i Harun Karčić, istaknuti istraživači genocida i historičari, ovaj posjet bi vjerovatno ostao zabilježen samo u internim biltenima organizatora skupa, mutnog gazde Aluminija, Amira Grossa Kabirija.

Paradoksalno ali neko ko je čitavu karijeru posvetio mapiranju mehanizama istrebljenja i očuvanju sjećanja na žrtve, nađe se u publici autora čije prezime trenutno simbolizira najbrutalniju vojnu kampanju 21. stoljeća. Reakcija javnosti, koja je uslijedila tek nakon što je prisustvo Karčića procurilo u eter, otkrila je svu bijedu domaće javne scene.

S jedne strane, svjedočili smo nemuštim opravdanjima o „slučajnom“ prisustvu i „poslovnim sastancima“ s rukovodstvom Aluminija, a s druge, prizemnim, mizoginim, ad hominem napadima na kritičare. Umjesto da se suočimo s meritumom stvari, zašto je uopće brat čovjeka koji ruši Gazu, brat osumnjičenog ratnog zločinca za kojim je raspisana međunarodna tjeralica, ugošćen u Mostaru bez ijednog nezgodnog pitanja, fokus je skrenut na lične uvrede i diskreditaciju onih koji pitaju šta iko, uopće, radi u publici na takvoj promociji.

Iddo Netanyahu nije neki običan „međunarodni autor“ ili radiolog koji u slobodno vrijeme piše satiru. On je ključni ideološki arhitekta politike familije Netanyahu. Njegov brat Yonatan, poginuo u operaciji Entebbe 1976. godine, pretvoren je u sveca države Izrael, a Iddo je proveo decenije pišući knjige koje tu akciju glorifikuju, pretvarajući porodičnu tragediju u nedodirljiv politički kapital. Upravo na tom kapitalu Benjamin Netanyahu gradi svoju moć.

Ideološki temelj sinovima postavio je otac, historičar Benzion Netanyahu, nekadašnji sekretar Vladimira Jabotinskog, ideologa radikalnog cionizma. Benzionova doktrina je jasna: sukob s arapskim svijetom je vječan, a opstanak je moguć isključivo kroz demonstraciju apsolutne sile. Za porodicu Netanyahu, mir nije plemeniti cilj, već opasna iluzija koja slabi državu.

Iddov roman “Itamar K.”, promoviran u Mostaru pod krinkom umjetničke slobode, zapravo je satirični manifest protiv „liberalne nemani“, onih u Izraelu koji se usuđuju kritikovati politiku desnice. Tog i takvog Netanyahua koji dan ranije u Zagrebu su dočekali studenti protestirajući. Mostar mu je ponudio klavirsku pratnju. Tišina u medijima van Mostara koja je pratila promociju kapitulacija je pred Kabirijevim kapitalom, koji u Hercegovini polako ali sigurno postaje čak i vlasnik narativa.

Posebno je porazna retorika kojom se braću Karčić brani od kritika, ona je samo dno akademske i ljudske komunikacije. Mizogine uvrede na račun žene koja je otkrila cijeli taj mostarski skandalčić, pljuvanje po njenom porijeklu, zanimanjima ili trenutnom angažmanu tipično je za samoprozvanu kvazi-intelektualnu budžetsku elitu odrođenu od stvarnosti.

Najpoznatiji Facebook branitelj braće Karčić zapravo je ogolio suštinu problema postavljajući lažnu dilemu: Bosna ili Palestina. Kao da podrška palestinskom narodu u njihovom otporu genocidu automatski znači odricanje od američko-jevrejskih kongresa i savezništava bitnih za Srebrenicu. Ta vrsta ucjene, da se mora šutjeti o Gazi da bismo dobili priznanje za Srebrenicu, najgori je oblik moralne prostitucije.

Zbog svega je toga danas direktor Instituta za istraživanje ratnih zločina, Muamer Džananović, bio primoran da se javno ogradi od postupaka svog kolege Karčića. Njegovo pojašnjenje da Institut nije dobio poziv za promociju, niti bi mu se odazvao, te da je Karčić taj dan bio na godišnjem odmoru, jasno ukazuje na to da je posjeta promociji bila privatni čin.

Slučajna, takorekuć’.

Pitanje koje ostaje nakon mostarske promocije nije samo pitanje o Netanyahuu ili Kabiriju. To je pitanje o nama. Kako smo dozvolili da nas se uvjeri kako je šutnja o tuđem bolu cijena naše sigurnosti? Jadno je i sramotno što niko dalje od Mostara nije smatrao važnim izvijestiti o dolasku ideologa porodice Netanyahu, niti je ikoga bilo briga za tu promociju sve dok se u kadru nisu pojavili Karčići.

Da nije bilo njihovog neshvatljivog prisustva, brat čovjeka koji trenutno dirigira najkrvavijim poglavljem moderne historije prošao bi kroz Bosnu i Hercegovinu neopažen, uz zvuke klavira, praćen oportunistima u potrazi za moćnim sponzorima, onima koji imaju želudac za biti jeftin dekor na promocijama “pisaca” čija ideologija generira nove genocide nad Palestincima.

I ohrabruje za još jedan nad Bošnjacima.