Piše: Tvrtko JAKOVINA / Telegram

Kad je britanski kralj Karlo III. prošlog tjedna došao u Bijelu kuću, neki analitičari usporedili su trenutak sa Sueskom krizom 1956. godine. Tada, baš kao i sada, odnosi Washingtona i Londona bili su loši. Danas to proizlazi iz sukobâ premijera Keira Starmera i predsjednika Donalda Trumpa oko rata na Bliskom istoku, pa i rata u Ukrajini, oko budućnosti NATO-a, oko smjera kojim se razvija Velika Britanija. Washington je otvorio i pitanje britanskog suvereniteta nad Falklandskim otocima te tako iznova nametnuo raspravu o kolonijama, baš kao 1956. godine.

Krizu nastalu zbog egipatskog preuzimanja Sueskog kanala, koje je dovelo do rata i izazvalo niz poremećaja, smatralo se do ožujka ove godine najnižom točkom u odnosima Ujedinjenog Kraljevstva i Sjedinjenih Država u novije doba. Egipatski predsjednik Gamal Abdel Naser nacionalizirao je Sueski kanal u lipnju 1956. godine. Velika Britanija i Francuska ocijenile su to udarom na svoju energetsku sigurnost, na svoju poratnu obnovu, ali i na svoj ponos: uvreda je bila tim veća što je došla od države Trećeg svijeta.

Na kraju listopada 1956. Britansko Carstvo, Francuska Republika i Država Izrael — tad još uvijek u očajnoj potrazi za zapadnom pomoći, suradnjom i prijateljstvom — napali su Egipat. U ratu su taktički pobijedili u svim bitkama, i to vrlo brzo. Strateški, izgubili su i Kanal i status velesile; nakon ovog rata Britanija i Francuska više nikad nisu bile ravnopravne Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu.

Preklapajuće krize

Britanci tad nisu dobili američku pomoć iako su Sovjeti prijetili da će Egipat zaštititi i nuklearnim oružjem. Bez Amerike, pokazalo se, Britanija ne znači puno. Danas, nakon što je vodstvo Irana preživjelo udare u Trećem zaljevskom ratu i onda blokiralo Hormuški tjesnac, mnogi uspoređuju britansku vojnu pobjedu i strateški poraz s onim što se možda događa Sjedinjenim Državama. Da američki napad na Iran podsjeća na ranije pokušaje spašavanja imperijalne slave, primijetio je još 18. ožujka u komentaru u Nationu i američki povjesničar Alfred McCoy, autor povijesti Hladnog rata Cold War on Five Continents.

Nešto prije kraljeva posjeta Bijeloj kući, jedva dva tjedna od početka novog zaljevskog rata, na povijesnim izborima u Mađarskoj poražen je Viktor Orbán. Kampanja je prošla u znaku parole “Rusi kući”. Bila je to referenca na brojne proruske politike najutjecajnijeg mađarskog političara 21. stoljeća, no i podsjećanje na parolu koju je 1989. izgovarao sâm Orbán. Kao studentski vođa tad liberalnog Fidesza s pristašama je vikao “Rusi kući” prigodom ukopa posmrtnih ostataka Imre Nagya i drugih političara koji su vodili Mađarsku revoluciju 1956. godine.

Mađarska 1956. i Suez 1956. bile su usporedne, preklapajuće krize i sudbinski su utjecale jedna na drugu. Mađarska je započela 23. listopada, Suez 29. listopada 1956. Obje su odredile povijest čovječanstva, obje mogu pomoći da lakše razumijemo vrijeme u kojem sad živimo.

S Brijuna u rat

Kriza u Egiptu 1956. započela je nakon što je egipatski predsjednik Naser završio svoje višetjedno ljetovanje na Brijunima. Tamo se 18. i 19. srpnja susreo s Jawaharlalom Nehruom i Josipom Brozom Titom na slavnom Brijunskom sastanku velike trojice nesvrstavanja. Bez da je s Titom podijelio svoje planove, Naser je otplovio u Aleksandriju. Pred masama koje su ga ionako doživljavale poput hodajućeg božanstva održao je govor i u jedom trenutku spomenuo Ferdinanda de Lessepsa, francuskog graditelja Sueskog kanala. Bio je to signal egipatskoj vojsci da krene i okupira zonu Kanala.

Potez je izazvao šok posvuda, ponajviše u Londonu koji je Kanal smatrao presudnim za održavanje trgovine i veze sa svojim azijskim kolonijama. Politička klasa tadašnje slabe Četvrte Republike već je prezirala egipatskog predsjednika zbog njegove podrške Alžiru, koji je tad bio sastavni dio Francuske. Jedini dio francuskog kolonijalnog imperija u kojem su živjeli Francuzi upravo je ulazio u razdoblje revolucije i dekolonizacije, u čemu mu je Naser pružao pomoć.

Premijer David Ben-Gurion, utemeljitelj Izraela, znao je da je 1956. još uvijek na snazi Plan Alfa kojim su Britanci i Amerikanci nastojali pacificirati Bliski istok i tamo osigurati svoje interese. Zapadne države smatrale su da bi se regionalna kriza mogla smiriti na zapadni način: osiguranjem izravne veze Egipta i Jordana, uz jamstvo povratka ili nadoknade štete palestinskim Arapima te sigurnosna jamstva Izraelu. No u Egipat su ulazili Sovjeti, Čehoslovačka je Naseru prodala oružje. Nacionalizacija Sueza stvar je ubrzala i zaoštrila. Opskrbu Europe naftom kontrolira neprijateljska sila Egipat, govorili su Britanci i Francuzi.

Naivan i providan plan

Zamjenik britanskog premijera Anthony Eden, koji je u sjeni Winstona Churchilla još uvijek čekao na svoj red da vodi vladu, posjetio je Nasera u Kairu u veljači 1955. godine. Večera nije prošla dobro, piše Alex von Tunzelmann, autorica knjige Blood and Sand: Suez, Hungary and the Crisis That Shook the World. Prekaljeni britanski diplomat nije podnosio Naserovo ponašanje. Egipćanin nije prihvaćao nikakva britanska tumačenja ni argumente, a bio je i previše prisan s Clarissom, Edenovom 23 godine mlađom suprugom. Britanski političar postao je ljubomoran.

Ratni plan bio je dosta naivan i providan: Izrael bi napao Egipat zbog stalnih prekograničnih provokacija naoružanih civila (fedajina). Potom bi se Francuzi i Britanci uključili kao treća strana i zatražili da se obje strane povuku, a oni preuzmu nadzor nad Kanalom.

Izraelci su iznad svega željeli uspostaviti dobre veze sa Zapadom i dokazati da je politika iz Plana Alfa besmislena. Nije im odgovarao ni Plan Omega, koji su Amerikanci počeli zagovarati, po kojemu je trebalo ukloniti Nasera i onemogućiti zbližavanje Egipta sa Sovjetima, ali još uvijek nije značio da Amerika želi klasičnu, kolonijalnu akciju protiv arapske države.

Neuspjeh stranih intervencija

Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo ujesen 1956. poslale su šest nosača aviona prema Bliskom istoku. Brzo po započinjanju rata egipatsko zrakoplovstvo bilo je potpuno uništeno. Izraelci su uspješno napredovali Sinajem. Tjedan dana bilo je dovoljno da Egipat izgubi svoje strateške snage i de facto bude poražen. U tom trenutku Naser je na sjeveru Kanala natovario ruzinave brodove kamenjem, potopio ih i blokirao Suez.

Ujedinjeni narodi, tad važniji nego danas, osudili su Ujedinjeno Kraljevstvo. Puno značajnije, potpore ratu nije bilo iz Washingtona. Amerika se u to doba nije ustručavala od rušenja stranih lidera: učinila je to tajno 1953. u Iranu s Mohamedom Mosadikom, iduće godine s Jacobom Árbenzom u Gvatemali. No za klasičnu okupaciju bez stvarnog razloga nije imala volje. Predsjednik Dwight Eisenhower zaprijetio je Londonu da će ostati i bez zajma MMF-a nastave li akciju.

Za osvajanje i ratovanje potrebna su savezništva, kao i logični ciljevi i planovi. Povijest nas je više puta podučila da su rezultati nasilne promjene vlasti često loši. Iran, Gvatemala, pa Kongo i recentnije Afganistan, Irak i Libija nisu završili uspjehom. Slaba društva teško se oporavljaju nakon takvih poremećaja i naprezanja.

Kraj ere imperijalizma

Britanci su se 1956. povukli osramoćeni. Bio je to posljednji potez velike imperijalne politike. Trebao je obnoviti slavu, trebao je pokazati da su Britanci barem u svojim nekadašnjim kolonijama ravnopravni SAD-u i SSSR-u, onako kako je to bilo u Drugom svjetskom ratu, prije jedva desetak godina. No to više nije bilo tako. Svijet se dramatično promijenio.

Egipćani, koje su optuživali da neće znati skiperirati brodove kroz Suez, pronašli su one koji su to znali, uglavnom u jugoslavenskim – dakle hrvatskim – brodarskim kompanijama. Naši mornari i kapetani sve do 1967. obavljali su jedan od najbolje plaćenih poslova u pomorstvu.

Suez 1956. bio je tranzicija iz svijeta u kojem su europske države još uvijek imale važnu ulogu u soliranje dviju supersila, Pax americanu i Pax sovieticu. Britanija više nije bila u stanju nametnuti svoju silu čak ni tamo gdje je dojučer vladala. Kolonije su promatrale što se događa, postajale nemirnije. Eden, koji je u travnju te godine konačno postao premijer i državu smjesta odveo u strateški poraz, povukao se nekoliko tjedana nakon Sueza, navodno zbog lošeg zdravlja (poživio je još dvadeset godina). Francuska se otad nastojala što više emancipirati od Amerike; ubrzane su europske integracije, 1957. je formirana Europska ekonomska zajednica.

Četiri blaga vladara

Dok se ujesen 1956. vodio rat na Bliskom istoku, Mađari su vikali “Rusi van”. Vikali su to i 1989. kad je Viktor Orbán prvi puta došao pred mikrofon i predstavio se kao potencijalni vođa, lider za mađarsku budućnost. To je doista i postao, vladao je dvadeset godina.

Dugo se govorilo da u mađarskoj povijesti, obilježenoj revolucijama, tri ličnosti imaju najvažnije mjesto jer su došle na vlast u krvavim okolnostima, ali su vladale razmjerno blago. To je 1848. godine bio car Franjo Josip I., pa 1920. godine admiral Miklós Horthy, te 1956. godine generalni sekretar János Kádár. Orbán, koji je trebao postati četvrti, bio je ideološki najostrašćeniji: kako se Mađari 2010-ih više nisu bojali Rusa, neprijatelja je pronašao u Bruxellesu, premda je Mađarska nekoć priželjkivala članstvo u Europskoj uniji.

Orbánov Fidesz svojevrsni je mađarski HDZ, iako je najprije bio liberalna stranka, a tek kasnije postao ultradesni pokret. Središnji mađarski praznik je Revolucija 1956. Ona se na 60. obljetnicu proslavljala uz pjesmu Desmonda Childa Slobodna zemlja, domoljubnu, borbenu pjesmu za mlade. Drugi, koji su došli slušati središnje obraćanje premijera, vikali su mu da je “diktator”. Orbán je tad trošio milijune da u Mađarskoj održi nacionalistički duh. Revolucija 1956. prikazana je kao borba običnih, mladih. On je govorio da su Sovjeti sad u Bruxellesu, da se Bruxellesu ne smije dopustiti “sovjetizacija”.

Monopol desnice na istinu

Šezdeset godina od revolucije, oni koji su u njoj sudjelovali, koji su je vodili, više nisu bili bitni i bili su izbrisani. Nije bila bitna ni povijest kakva se zaista dogodila. Potomci ubijenih političara koji su pokret vodili tad su prošli ispred muzeja Kuće terora. Bili su ignorirani jer se nisu uklapali u antikomunistički i nacionalistički narativ nove Mađarske. Bilo je to kao kad se Hrvatsko proljeće očisti od Savke Dabčević Kučar, Mike Tripala, Srećka Bijelića, Ivana Šibla, Dragutina Haramije i sve svede na studente i Maticu hrvatsku.

“Mnogo je interpretacija 1956.”, govorio je László Rajk mlađi, sin bivšeg ministra unutarnjih poslova, čija je majka Júlia dala prvi intervju novinaru Vjesnika Đorđu Zelmanoviću, koja se kasnije s vladom skrila u jugoslavenskoj ambasadi. “Vlada je učinila da su samo jedni, izabrana skupina, heroji, nitko drugi”, govorio je tada Rajk. Isto su govorili i drugi: povijesna istina trebala je biti monopolizirana od desničara.

Godinu dana kasnije Orbán je okupljenima rekao kako “snage globalizacije kucaju na vrata i nastoje Mađare pretvoriti u homo brusselsicuse“. Orbán je bio heroj europske desnice. Bio bi to i dalje da mađarski nacionalizam ne plaši tolike susjede, a razumijevanje s Rusima straši sve one koji se Rusa boje.

Orbán živi u Tri mora

Dotad je Orbán učinio puno toga što ga je u očima MAGA politika preporučivalo: otkazao je suradnju s MMF-om, pritisnuo je strane banke na drukčije poslovanje, oporezovao je multinacionalne kompanije, smanjio je brojne troškove. Smanjio je i slobodu novinstva, sudovanja, raščistio visoko obrazovanje, poslao Srednjoeuropsko sveučilište Georgea Sorosa iz Budimpešte u Beč, postao najsnažniji zagovornik suradnje sa Srbijom. Mađari su bili protiv migranata (osim Kineza; ti su dolazili koliko i kako su htjeli).

U govoru 2017. godine rekao je da su Mađari 1956. sačuvali nacionalnu čast, 1990. obnovili neovisnost, a 2010. stupili na put ostvarivanja nacionalnog jedinstva. Rekao je tad Orbán i da je Srednja Europa posljednji “od prostora bez migranata u Europi i, kao takav, središte je rasprave o europskoj budućnosti. Ulozi su veliki, ne smijemo podcijeniti snagu tamne strane”.

“Za takvu politiku”, govorio je prije desetak godina Orbán, “za zaustavljanje migracije, zaustavljanje globalizacije, ograničavanje Bruxellesa, sprečavanje financijskih spekulacija i smještanje u ludnicu onih koji žele Sjedinjene Europske Države, trebaju Poljska, Češka, Slovačka, Rumunjska i Mađarska ujediniti snage”. Podsjeća ovo na Tri mora, no i to ostaje da se vidi.

Nemoguće istisnuti Ameriku

Je li na izborima 2026. ovakva Mađarska poražena, ostaje nadati se. Je li Amerika 2026. doživjela svoju Suesku krizu, nisam siguran. Treći zaljevski rat sigurno se zasad ne može smatrati američkom pobjedom. Iran je poražen na vojnom planu, slično kao i Egipat 1956., no nije izgubio. Blokadom Hormuza, baš kao i Naser blokadom Sueza, počinio je ozbiljnu štetu svjetskom gospodarstvu i to još uvijek čini.

Danas ipak nema sile koja će zauzeti američko mjesto, koja može istisnuti Washington ako on želi ratovati. No moguće je da ovo bude udar na ugled i simboličku moć koju su SAD imale. Brzina ovog sramoćenja, pa i dubina američkog pada, nije kao ona koju su doživjeli Britanci, ali pokazale su se još jednom granice onoga što Amerika može. Nije još izgledno da SAD mogu izgraditi mir na Bliskom istoku, nema jasnih saveznika, samo je izvjesno da će 2026. biti ozbiljan gospodarski debakl.

Preslagivanje u Aziji, kod zemalja koje ovise o zaljevskim energentima, e tu je moguće da će se vrijeme brojati od 2026. godine dalje. Brojat će se iznova i u Mađarskoj, bez obzira hoće li se mađarska promjena doživjeti kao epohalna u Bruxellesu. Za svijet zato 2026. tek može postati godina s potencijalom kakav je imala 1956. Vidjet će se to i na izborima za američki Kongres u studenom.