Britanci i Amerikanci u početku su podržavali Mihailovića i izbjegličku vladu u Londonu, no ključna 1943. godina donijela je zaokret prema Narodnooslobodilačkom pokretu, što će snažno utjecati na političku budućnost Jugoslavije.

Odnosi zapadnih saveznika i Jugoslavije tokom Drugog svjetskog rata bili su obilježeni političkim interesima i stalnim promjenama savezništava. Premda su Britanci i Amerikanci u početku podržavali izbjegličku jugoslavensku vladu i četnički pokret Dragoljuba „Draže" Mihailovića, tokom rata postupno dolazi do zaokreta prema Narodnooslobodilačkom pokretu pod vodstvom Josipa Broza Tita. O tome je u najnovijoj epizodi Podcasta projekta SNOVI govorila historičarka s Hrvatskog instituta za povijest dr. sc. Marica Karakaš Obradov, koja je objasnila kako su se razvijali odnosi između zapadnih saveznika i tadašnjih vojnih snaga na ovom području, te opisala brojne političke sukobe, nepovjerenje i procjene o poslijeratnoj budućnosti Jugoslavije.

Britanski interes za Jugoslaviju prije rata

Britanski interes za stanje u Jugoslaviji nije počeo tek nakon Aprilskog rata 1941. godine. Velika Britanija aktivno je pratila političke događaje i prije njemačkog napada, naročito period nakon pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu. "Ono što je prethodilo Aprilskom ratu bila su zbivanja u martu kada je došlo do državnog udara, kada je srušena vlada Cvetković-Maček, što je u neku ruku bilo poduprijeto od britanske strane. Povod tome bilo je pristupanje Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, ali razlozi su bili puno dublji. Jedan od njih je zasigurno bio sporazum između Cvetkovića i Mačeka i stvaranje Banovine Hrvatske kao zasebne ustrojbene jedinice unutar Kraljevine Jugoslavije, što dijelu srpske političke elite nije odgovaralo", objašnjava Karakaš Obradov.

Nakon njemačkog napada i brzog raspada države, kralj Petar II. Karađorđević i izbjeglička vlada odlaze u London. Zapadni saveznici tada pokušavaju pronaći snagu na okupiranom području koja bi mogla organizirati otpor protiv Njemačke i njenih saveznika.

Foto: Američki časopis "Time", maj 1942.

Tokom prve dvije ratne godine, pojašnjava Karakaš Obradov, političari u izbjegličkoj vladi provodili su snažnu propagandu u korist Mihailovića i njegovog pokreta, primarno među političkim i vojnim krugovima Velike Britanije i Amerike, a tako i u njihovoj javnosti. Problem je bio što se ta propaganda često temeljila na lažnim podacima i akcije Narodnooslobodilačke vojske nerijetko su se pripisivale četnicima. U skladu s tim, saveznici su tokom 1941. i 1942. godine slali vojne misije u Mihailovićev štab, no situacija na terenu postupno je mijenjala njihovu percepciju.

Ključni preokret dolazi tokom 1943. godine, kada saveznici sve više dobivaju informacije o saradnji četničkog pokreta s talijanskim i njemačkim snagama te o izbjegavanju ozbiljnijih sukoba s okupatorom. Istovremeno postaje jasno kako Mihailovićev pokret nema karakter svejugoslavenskog otpora, već prvenstveno srpski politički i vojni predznak. Ta godina bila je važna i zbog šire strateške situacije u Evropi. Saveznici planiraju otvaranje drugog fronta, a jugoistok Evrope dobiva veliko prometno i vojnog značenje. Kapitulacija Italije dodatno mijenja stanje na terenu jer partizanske snage dolaze do većih količina oružja i šire kontrolu nad dijelovima teritorija, naročito uz obalu. Britanski vojni vrh tada sve važnijim smatra gerilske akcije usmjerene na rušenje prometnica važnih za njemačke snage u Grčkoj.

Macleanovi izvještaji i признanje partizana

Jednu od ključnih uloga u promjeni savezničke politike imao je Fitzroy Maclean, Churchillov izaslanik pri Titovom Vrhovnom štabu. "Macleanovi izvještaji iz novembra 1943. godine bili su iznimno važni za odluku koja će dati prevagu Narodnooslobodilačkoj vojsci i pokretu. To će kasnije biti potvrđeno i na konferenciji u Teheranu, gdje je odlučeno da će se Narodnooslobodilačka vojska tretirati kao saveznička vojska", objašnjava Karakaš Obradov. Nakon toga slijedi intenzivnija materijalna i vojna pomoć sa Zapada, uključujući medicinsku opremu i vazdušnu podršku.

Premda su saveznici pomagali partizanski pokret, odnosi između dviju strana nikada nisu bili potpuno otvoreni ni povjerljivi. "Obje strane bile su sklone držati 'figu u džepu'. Vrhovni štab od početka nije dopuštao savezničkim misijama da prikupljaju podatke o samoj Narodnooslobodilačkoj vojsci, nego isključivo o neprijatelju. Odjeljenje za zaštitu naroda (OZNA) pratilo je članove tih misija, otvaralo njihova privatna pisma i pokušavalo ograničiti njihove kontakte s ljudima koji bi mogli biti politički protivnici jugoslavenskih komunista", kazala je Karakaš Obradov.

Kako se rat bližio kraju, političke napetosti postajale su sve izraženije, naročito nakon Titovog povratka iz Moskve 1944. godine. Partizansko vodstvo postalo je izrazito nervozno zbog prisustva savezničke vojske na hrvatskom i slovenačkom području. Tito tada izdaje naredbe kojima pokušava spriječiti jače savezničko prisustvo na dalmatinskoj obali i ograničiti djelovanje britanskih snaga.

Foto: Glas Pobede br. 6, 1944.

Premda su Britanci i Amerikanci bili svjesni da sarađuju s komunističkim pokretom ideološki bližim Sovjetskom Savezu, ratni interesi tada su bili važniji od dugoročnih političkih posljedica. "Saradnja s jugoslavenskim komunistima bila je rezultat ratnog pragmatizma. Oni su vodili oslobodilački rat protiv sila Osovine, ali istovremeno i socijalnu revoluciju koju su pokušavali prikrivati. Zapadni saveznici toga su bili svjesni, ali su smatrali da je u tom trenutku vojni interes važniji", zaključuje Karakaš Obradov.

Uprkos brojnim političkim nesuglasicama i međusobnom nepovjerenju, saradnja između Jugoslavije i Zapada nastavila se i nakon rata kroz humanitarnu i ekonomsku pomoć. No već 1948. godine i sukobom s Informbiroom – savjetodavnim organom evropskih komunističkih partija koji je uključivao SSSR i Jugoslaviju – odnosi ulaze u potpuno novu fazu.

Dr. sc. Marica Karakaš Obradov viša je naučna saradnica u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. U naučnim istraživanjima usmjerena je na teme hrvatske historije 20. stoljeća, naročito Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća, te temama vezanim za hrvatsko iseljeništvo. Za naučnu monografiju Novi mozaici nacija u „Novim poredcima". Migracije stanovništva na hrvatskom području tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća dobila je 2014. godine nagradu „Mirjana Gross" koju dodjeljuju Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo za hrvatsku povjesnicu.

Izvor: Večernji list