Piše: Haris IMAMOVIĆ / Odgovor.ba

Svako malo dio komentatora, koji ne razlikuju zanesenjaštvo od hrabrosti, ponovi da u Bosni i Hercegovini imamo kolonijalnu upravu u vidu Ureda visokog predstavnika (OHR). Ništa nije manje tačno od toga. 

Bosna i Hercegovina nema kolonijalnu upravu, niti je okupirana. Radi se samo o tome da navedeni komentatori očigledno nikada nisu sjeli pa razmislili o naravi ove zemlje i njenim sudbinskim izazovima. Ništa nije lakše nego eliminisati OHR (i strane sudije iz Ustavnog suda), ali problemi s kojima bismo se tada suočili bili bi ništa u poređenju sa trenutnim.

Konstitutivnost tri naroda kao ratni cilj Predsjedništva RBiH

Nakon što je Bosna i Hercegovina stekla nezavisnost, prvo pitanje je bilo kako pridobiti srpske mase (pa i hrvatske) da prihvati živjeti u nezavisnoj BiH. Odnosno: kako efikasno suzbiti velikosrpsku i velikohrvatsku propagandnu da će Srbi i Hrvati u nezavisnoj BiH biti svedeni na status nacionalnih manjina, tj. da će im biti oduzet status političkih naroda, nacija, koje suvereno upravljaju sobom, artikulišući svoju volju putem izbora.

Odgovor na navedeni izazov dalo je Predsjedništvo RBiH, usvojivši u junu 1992. Platformu za djelovanje Predsjedništva Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima. Radi se o dokumentu od prvorazrednog značaja, jer se njime utvrđuju ratni ciljevi vlasti Republike Bosne i Hercegovine. 

Predsjedništvo RBiH, u tom trenutku čine, Alija Izetbegović, kao predsjedavajući, te Ejup Ganić, Stjepan Kljuić, Franjo Boras, Fikret Abdić, Mirko Pejanović i Nenad Kecmanović. 

U prvim redovima Platforme kaže se da je “za rješenje ratne drame Predsjedništvo usvojilo ovu Patformu kao najširi politički okvir za okupljanje svih patriotskih snaga”. (Podvukao H. I.) 

Dakle, cilj dokumenta je uključiti što veći broj ljudi. U prevodu: sve one Srbe, poput Pejanovića, i Hrvate, poput Kljuića i Borasa, kojima je prihvatljiva nezavisna Bosna i Hercegovina, ako će u njoj srpski i hrvatski narod zadržati status nacije. Time se izoliraju ekstremisti poput Radovana Karadžića, kojima je nezavisna BiH neprihvatljiva, bez obzira kakvo interno uređenje imala.

Zato se u Platformi kaže da je Bosna i Hercegovina “suverena i nezavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive”. (Podvukao H. I.)

Zatim se dodaje da se “unutrašnje ustrojstvo BiH, kao multinacionalne i multireligiozne zajednice, zasniva se na regionalnoj i lokalnoj samoupravi, koja uvažava ekonomske, kulturne, istorijske i etničke kriterije.” (Podvukao H. I.)

Ako imamo u vidu da Predsjedništvo RBiH, u Platformi, prihvata jedinice regionalne samouprave koje su definisane i kroz etničke kriterije, onda znamo da etno-teritorijalizacija nije nametnuta Dejtonom. U Platformi, vidimo svijest Predsjedništva RBiH o tome da je etno-teritorijalizacija, odnosno regionalna samouprava uspostavljena i po etničkom kriteriju, ono što će srpskom, pa i hrvatskom narodu, učiniti prihvatljivim opstanak u nezavisnoj BiH.

Istina, Predsjedništvo RBiH ne ide u to da li će jedinice regionalne samouprave utvrđene po etničkom kriteriju biti kantoni, entiteti ili, kako je predviđao Owen-Stoltenbergov plan, republike u okviru saveza država.

Također, izjašnjavajući se za jedinice regionalne samouprave utemeljne i na etničkom kriteriju, Predsjedništvo RBiH se, naravno, nije izjasnilo za etničko čišćenje kao sredstvo za ostvarenje svrhe širenja ili etničkog homogeniziranja tih jedinica. Štaviše, u Platformi se jasno kaže da “BiH neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu na isključivo (sic!) etničkoj osnovi.”

Tako da se ne može povući znak jednakosti između Platforme i Dejtona.

Ali čak i ako uzmemo u obzir tu razliku, ostaje određeno principijelno podudaranje između Platforme i Dejtonskog sporazuma. Ne samo što oba dokumenta predviđaju regionalne samouprave definisane na etničkom kriteriju, već oba dokumenta nedvosmisleno pozivaju na BiH, kao državu ne samo građana već i konstitutivnih naroda.

U Platformi se u prvim redovima koristi pojam konstitutivni narodi. Stoga tvrditi da taj pojam nije postojao do Dejtona, ili da je on pogrešan prevod engleskog pojma constituent peoples, nije ništa drugo do falsificiranje historije. Ratno Predsjedništvo RBiH, tri godine prije Dejtona, u Platformi ne samo da koristi pojam konstitutivni narodi, već čak očuvanje konstitutivnosti naroda definiše kao jedan od svojih ratnih ciljeva.

Predsjedništvo RBiH je u Platformi kao cilj svoje borbe definisalo BiH kao državu građana i konstitutivnih naroda, jer je u sastavu u kojem je bilo (sa Kljuićem, Borasom, Pejanovićem i Kecmanovićem) znalo da većina Srba i Hrvata nikada neće prihvatiti BiH kao isključivo građansku državu. Na koncu, rekao bih da ni Bošnjaci, koji su tada činili samo 43%, ne bi prihvatili prosto građansko uređenje u kojem bi mogli biti preglasani od srpsko-hrvatske većine.

Nakon što kroz tri i po godine, Vojska Republike Srpske (VRS) i Hrvatsko vijeće obrane (HVO) nisu uspjeli prinuditi vlasti RBiH da prihvate odvajanje dijelova teritorije BiH i njihovo pripajanje Hrvatskoj i Srbiji, što su vlasti RS i HRHB postavile kao svoje ratne ciljeve, otvoren je put za zaključivanje mira u okvirima, manje ili više, zacrtanim kroz Platformu Predsjedništva RBiH.

Tako se konstitutivnost naroda pokazala kao rješenje problema reintegracije BiH. Ali odmah će se pokazati i kao novi problem.

Najozbiljnije pitanje BiH kao cjelovite države

Konstitutivnost naroda znači pravo datog naroda da, putem svojih izabranih predstavnika, sudjeluje u vlasti i donošenju odluka. Međutim, ako imamo tri konstitutivna naroda, bez čije saglasnosti se ne mogu donositi odluke, to onda otvara problem funkcionalnosti države.

Toga su svjesni bili već i autori Platforme, u kojoj se kaže: “Princip konsenzusa ne može se koristiti za blokadu rada u Vijeću naroda i Predsjedništvu, što će se bliže utvrditi poslovnicima rada ovih organa.”

U Sjećanjima (str. 258), Alija Izetbegović prenosi zaključke, koje je Izvršni odbor SDA usvojio 20. oktobra 1995, uoči dejtonskih pregovora. Ključni problem, koji se tu razmatra jeste upravo navedena dilema: kako uvažiti konstitutivnost naroda kao faktor reintegracije BiH, a istovremeno osigurati funkcionalnost institucija?

Primjera radi, šta raditi ako Srbi i Hrvati u Parlamentu, Predsjedništvu i Vijeću ministara ne budu dolazili na sjednice ili na drugi način budu opstruirali rad institucija BiH?

“U situaciji kakva jeste”, piše Izetbegović (prenoseći treći zaključak IO SDA), “i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcionisanja zajedničkih institucija korištenjem veta.”

”Mi trebamo”, kaže on dalje, “državu koja može funkcionisati i ne smijemo dozvoliti da se ponovi situacija 1991-1992. kada, zbog prakse konsenzusa (veta), nijedna odluka suštinskog značaja nije mogla biti donesena. Mi (1) trebamo cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.”

Kako Izetbegović dalje navodi, u zaključku IO SDA se kaže da “neki predlažu većinsko odlučivanje, ali tada postoji realna opasnost od dogovora dvojice protiv trećeg, a taj treći može biti i bošnjačka strana”.

Kao rješenje ovog fundamentalnog problema Izetbegović i SDA vide u izvanjskom arbitru. 

”Izlaz je”, kaže se na kraju zaključka, “možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca. U svakom slučaju, način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države.” (Podvukao H. I.)

Iskustvo u implementaciji Dejtona, naročito 1996. i 1997, pokazala je da je uključivanje stranaca, i to ne samo kroz Ustavni sud, koji djeluje reaktivno, već i kroz OHR, koji djeluje proaktivno, jedino rješenje ovog najozbiljnijeg pitanja BiH kao cjelovite države, sve dok je odlučivanje prostom većinom (“preglasavanje”) isključeno.

Kako je Predsjedništvo postalo najfunkcionalnija institucija

Nakon što jedan duži period institucije na državnom nivou nisu zasjedale, tadašnji visoki predstavnik, nedavno preminuli Carlos Westendorp je, koristeći bonske ovlasti, 15. aprila 1999. donio Odluku o sazivanju sjednice Predsjedništva nakon duže pauze.

U pozivnom pismu za sjednicu, koje je dostavio članovima Predsjedništva, Westendorp je kazao da su aktivnosti državnih institucija već duže vrijeme obustavljene. Zatim je istaknuo da su predstojeća Donatorska konferencija za BiH i sastanak članova Predsjedništva BiH sa delegacijom Vijeća Evrope bitne tačke o kojima se najviši organ izvršne vlasti u BiH mora izjasniti. 

“Stoga”, veli visoki predstavnik, “u interesu građana BiH i po ovlasti koju mi je dodijelio Vijeće za implementaciju mira na sjednici u Bonnu, sazivam redovnu sjednicu Predsjedništva BiH, u 11:00, u prostorijama mog Ureda u Sarajevu.”

Da ne bi svaki put kad se desi ovakva situacija morao sazivati sjednicu, koju godinu kasnije - 2002. godine, kroz izmjene Poslovnika o radu Predsjedništva je utvrđeno pravilo da, ako se član Predsjedništva ne pojavi na sjednici, odluke se mogu donositi i bez njega. Tako je uklonjena mogućnost blokade kroz nedolazak na sjednice, a Predsjedništvo, koje je bilo simbol blokada, postalo najfunkcionalnija institucija na državnom nivou.

Sa istim problemom se trenutno suočava Dom naroda BiH, koji je u protekla dva mandata, mjesecima znao biti blokiran, zbog nedolaska prvenstveno delegata SNSD-a na sjednice. Jedini, koji može riješiti taj problem, jeste OHR, npr. kroz uvođenje sankcija delegatima koji namjerno opstruiraju rad.

Na koncu, pokušaj ministra finansija Vjekoslave Bevande (HDZ) 2022. da, kroz uskraćivanje novca namijenjenog Centralnoj izbornoj komisiji, blokira održavanje izbora; i naročito slučaj Viaduct, najbolje pokazuje zašto je OHR još uvijek potreban BiH (čak i kada svi dolaze na sjednice). 

Ono što je najvažnije jeste da je OHR svakom od navedenih mjera smanjio potrebu za vlastitim postojanjem.

Arogancija stranaca 

OHR nije nikakva kolonijalna uprava, već mehanizam deblokade, koji je prijeko potreban višenacionalnoj BiH, ali i samoj međunarodnoj zajednici zainteresiranoj za očuvanje mira na ovom području; prvi preduslov mira, kao što znamo, jeste funkcionisanje institucija.

Na jednom mjestu, u Sjećanjima (str. 268), Izetbegović piše da je prednost Dejtona u odnosu na sve druge mirovne prijedloge bio u tome što je predviđao jaku međunarodnu superviziju, čak i prisustvo stranih trupa.

”Ako sam”, veli Izetbegović, “nešto istovremeno želio i mrzio, to su strane trupe u Bosni. Ali između dva zla, razuman čovjek bira manje. A zašto su stranci zlo? Jer su vlast bez kontrole, a svaka vlast bez kontrole neizbježno se pretvara u samovolju. To će se dogoditi i u Bosni.”

To se dogodilo još za vrijeme Izetbegovićevog života, kada je OHR mijenjao Izborni zakon i Ustav Federacije kako bi izbacio SDA i HDZ iz vlasti, te instalirao Alijansu. Ali, uprkos tome, Izetbegović je podržavao postojanje OHR-a.

”Našli smo se”, veli on u Sjećanjima, “pred dramatičnim izborom: ili stranci (Amerikanci, Englezi, Francuzi) ili domaći ekstremisti. Ili arogancija stranaca ili otvoreno nasilje srpskih i hrvatskih tvrdolinijaša i separatista. Nije valjalo nijedno ni drugo, ali trećeg nije bilo na raspolaganju.”

Izetbegović veli da je zaključio da je bolje imati “strance koji vas ne vole”, nego samo “domaće koji vas mrze”.

Sve dok BiH višenacionalna država, sa tri konstitutivna naroda, potrebna joj je, u ekstremnim slučajevima kakav je Viaduct, neka vrsta izvanjskog arbitra ili osigurača, koji neće dopustiti samouništenje sistema. Taj izvanjski faktor ne treba da se stalno miješa i najbolje bi bilo kada bi njegovo puko prisustvo, bez korištenja bonskih ovlasti, motivisalo domaće aktere da ne pokušavaju blokadama ugušiti državni sistem iznutra.