U intervjuu za izraelski list Haaretz, Emir Suljagić, direktor Memorijalnog centra Srebrenica i preživjeli svjedok genocida iz jula 1995. godine, govori o vlastitom iskustvu rata, genocidu u Srebrenici, suočavanju s prošlošću, negiranju zločina i ograničenjima pravde tri decenije nakon najvećeg masakra u Evropi poslije Drugog svjetskog rata.

Suljagić se prisjeća trenutka kada se, kao 21-godišnjak, našao licem u lice s Ratkom Mladićem u Srebrenici. Tada je iz neposredne blizine gledao razdvajanje muškaraca i dječaka od žena i djece. Kaže da je to bio trenutak kada je bio najbliže smrti i da ni danas ne zna kako je preživio susret s čovjekom koji je predvodio operaciju koja će rezultirati genocidom nad Bošnjacima.

Podsjeća da je Ratko Mladić 2017. godine osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini. U maju 2026. Mladić je zatražio prijevremeno puštanje na slobodu zbog teškog zdravstvenog stanja, ali je njegov zahtjev odbio međunarodni sud.

Suljagić smatra da je odbijanje tog zahtjeva bila jedina ispravna odluka. Prema njegovom mišljenju, za porodice žrtava koje i danas ukopavaju posmrtne ostatke svojih najmilijih, odgovornost za genocid ne može nestati zbog starosti počinitelja ili protoka vremena.

"Odgovornost za genocid ne umanjuju godine niti protok vremena", kaže Emir Suljagić, komentirajući odluku suda da odbije zahtjev Ratka Mladića za prijevremeno puštanje na slobodu.

Oslobađanje jednog od glavnih organizatora genocida, kaže, poslalo bi pogrešnu poruku u trenutku kada su negiranje genocida i veličanje osuđenih ratnih zločinaca i dalje prisutni u dijelovima regiona.

Govoreći o svom djetinjstvu, Suljagić objašnjava da je odrastao u mješovitoj sredini u kojoj su Bošnjaci i Srbi živjeli zajedno i pohađali iste škole. Prisjeća se jednog događaja iz školskih dana kada ga je jedan srpski dječak uvrijedio riječima koje su se odnosile na njegovu "tursku majku". Kaže da tada nije ni razumio uvredu jer nije imao gotovo nikakvu predstavu o Turcima osim onoga što je učio iz školskih udžbenika historije.

Zanimljivo je, kaže, da je tada upravo njegov prijatelj Srbin stao u njegovu zaštitu i predložio da se obračunaju s dječakom koji ga je uvrijedio. Ipak, prijateljstvo nije preživjelo godine koje su uslijedile. Tek kasnije je, kaže, shvatio koliko su međuljudske veze krhke i kako ih nasilje može vrlo lako uništiti.

Prema Suljagićevim riječima, neprijateljstvo prema Bošnjacima nije nastalo preko noći. On smatra da je godinama sistematski građena atmosfera mržnje u kojoj su učestvovali mediji, akademska zajednica, crkva i političke strukture. Kroz takvu kampanju Bošnjaci su predstavljani kao stranci u vlastitoj zemlji, kao ljudi koji bi se trebali "vratiti u Aziju" ili "u Tursku".

Naglašava da ljudi ne počinju ubijati svoje komšije u jednom danu, već da je riječ o dugom procesu dehumanizacije tokom kojeg se susjedi pretvaraju u navodne prijetnje koje se zatim "moraju ukloniti".

Također govori o ljudskoj sklonosti poricanju opasnosti. Kaže da ljudi često vide znakove nadolazeće katastrofe, ali uvjeravaju sami sebe da će sve biti u redu. Tako su, prema njegovom mišljenju, mnogi vjerovali da rata u Bosni i Hercegovini jednostavno neće biti.

Njegova porodica bila je prisiljena napustiti dom u maju 1992. godine, otprilike mjesec nakon početka rata. Objašnjava da nisu otišli svojom voljom, već zato što su im ljudi dolazili na vrata i prijetili smrću. U mnogim slučajevima, kaže, ljudi nisu ni dobijali upozorenje nego su bili ubijani na licu mjesta.

Kao i desetine hiljada drugih bošnjačkih izbjeglica, njegova porodica stigla je u Srebrenicu, koja je kasnije proglašena zaštićenom zonom Ujedinjenih nacija. U gradu su bili raspoređeni nizozemski vojnici UN-a sa zadatkom zaštite stanovništva, dok su istovremeno snage bosanskih Srba držale enklavu pod opsadom.

Suljagić je u Srebrenici radio kao prevodilac za pripadnike UN-a. Kaže da je oduvijek volio engleski jezik, američke televizijske programe i zapadne filmove koje je gledao sa svojim ocem. Upravo mu je znanje engleskog, smatra, kasnije spasilo život.

Prisjeća se da je tokom boravka u Srebrenici živio u dva potpuno različita svijeta. S jedne strane bila je svakodnevica Bošnjaka obilježena strahom, oskudicom i ratom, a s druge život unutar baze UN-a gdje je bilo hrane, knjiga, odjeće i relativnog osjećaja sigurnosti. Kaže da je teško mogao pomiriti te dvije stvarnosti i da se ni u jednoj nije osjećao potpuno zaštićenim.

U julu 1995. godine snage bosanskih Srba pod Mladićevom komandom ušle su u Srebrenicu. Suljagić navodi da je za operaciju angažiran veliki broj vojnika i značajni resursi s jednim ciljem – sistematskim ubijanjem Bošnjaka.

Muškarci i dječaci bili su okupljani, prevoženi na mjesta egzekucije i strijeljani. Više od 8.000 ljudi ubijeno je u samo nekoliko dana. Žene i djeca su protjerani, a brojni su bili izloženi silovanjima i drugim oblicima zlostavljanja.

Jedina nada - sjećanje

Suljagić tvrdi da nizozemski vojnici nisu učinili ništa kako bi spriječili masakr. Prisjeća se da su pripadnici srpskih snaga djelovali kao ljudi koji vjeruju da rade ispravnu stvar i da nisu pokazivali svijest o monstruoznosti onoga što čine.

Kaže da nikada nije očekivao da će mladi nizozemski vojnici ginuti za Bosnu i Hercegovinu, ali da jeste očekivao da misija UN-a štiti stanovništvo umjesto da osigura da se ono ne može braniti. Dodaje da je samo sedmica ozbiljnijeg angažmana NATO-a bila dovoljna da promijeni odnos snaga i doprinese završetku rata.

Njegov otac nije stigao u Srebrenicu. Umjesto toga pridružio se Armiji Republike Bosne i Hercegovine i otišao na front. Suljagić opisuje tadašnje stanje kao prizore iz Drugog svjetskog rata, gdje je više vojnika dijelilo jedno oružje ili čekalo da ga dobije nakon što neko pogine.

Otac mu je ubijen u prvim mjesecima rata. Kako su mnogi svjedoci njegove smrti također kasnije ubijeni, Suljagić nikada nije saznao tačne okolnosti stradanja. Tek 2005. godine dobio je poziv Komisije za nestale osobe da su možda pronađeni njegovi posmrtni ostaci.

Iako smatra da je odluka o odbijanju Mladićevog zahtjeva za prijevremeno puštanje na slobodu ispravna, Suljagić kaže da potpuna pravda više nije moguća. Na pitanje šta za njega znači pravda odgovara da je ne može ni zamisliti, jer bi ono što bi on smatrao pravdom vjerovatno bilo ocijenjeno kao previše okrutno.

Zbog toga smatra da je jedino čemu se može težiti je - sjećanje.

"Jedino čemu se možemo nadati jeste sjećanje, da se genocid pamti i da se iz njega nešto nauči", navodi Suljagić.

Borba protiv negiranja genocida se nastavlja

Intervju je vođen putem Zooma dok je Suljagić sjedio na balkonu u Sarajevu. Kaže da svaki put kada pogleda prema okolnim brdima vidi položaje s kojih je grad godinama granatiran.

U ulozi direktora Memorijalnog centra Srebrenica nastavlja se boriti protiv negiranja genocida. Kaže da ga i danas iznenađuje koliko su ljudi u julu 1995. godine bili nespremni povjerovati svjedočanstvima o onome što se dogodilo. Smatra da mnogi Evropljani nisu mogli prihvatiti mogućnost da se genocid dogodi u Evropi krajem 20. stoljeća nakon obećanja da se takvi zločini više nikada neće ponoviti.

Govori i o snažnom osjećaju krivnje koji je godinama nosio kao preživjeli. Prisjeća se brojnih dječaka i muškaraca za koje smatra da su bili sposobniji, jači ili talentiraniji od njega, ali nisu preživjeli. Posebno mu je bilo teško susretati porodice i majke ljudi koje je poznavao, a koji su ubijeni.

Kako bi se nosio s tim osjećajem, pokušavao je pobjeći kroz alkohol, a kasnije kroz novinarski rad. Između ostalog, izvještavao je o suđenjima pred Međunarodnim krivičnim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Hagu.

Kaže da je upravo tokom tih procesa u potpunosti shvatio razmjere genocida. Tek kada je vidio količinu planiranja, organizacije, resursa i namjere koja je stajala iza zločina, postalo mu je potpuno jasno da je cilj bio ubiti Bošnjake.

Podsjeća da je Tribunal na kraju presudio da je masakr u Srebrenici bio genocid, ali da je put do te presude bio dug i težak. Porodice žrtava morale su pronalaziti tijela, svjedočiti hiljadama kilometara od kuće i prolaziti kroz složene pravne procedure, dok je sud nastojao osigurati pravično suđenje optuženima.

Uprkos konačnim presudama, Republika Srpska i dalje ne priznaje da je u Srebrenici počinjen genocid.

Suljagić navodi da se negiranje genocida pojavljuje u različitim oblicima – od političkih izjava i medijskih sadržaja do popularne kulture. Kaže da postoje čak i šale o Srebrenici.

Na kraju govori i o svom kratkom političkom angažmanu. Godine 2015. obavljao je funkciju zamjenika ministra odbrane Bosne i Hercegovine. Kroz šalu kaže da je dobro što zemlja tada nije ratovala ni s kim.

Ozbiljnije govoreći, smatra da Bosna i Hercegovina pati od hroničnog političkog lošeg upravljanja. Prema njegovom mišljenju, političari su spremni govoriti o prošlosti i događajima od prije pola stoljeća, ali rijetko nude viziju kako bi zemlja trebala izgledati za narednih 50 godina.

Zaključuje da je bosanskohercegovačko društvo znatno ujedinjenije nego što se često prikazuje, ali da političke elite ostaju zarobljene u stalnim sukobima.