Knjigu Rat je mrtav, živio rat: Bosna – svođenje računa, objavljenu prvi put u Londonu 2012. godine, u kojoj je sabrao brojna svjedočenja preživjelih logoraša, prognanika, porodica ubijenih – proslavljeni britanski novinar Ed Vulliamy nazvao je „epskim putovanjem“ koje ga je odvelo „po cijeloj Evropi i Americi“.

Više od dvadeset godina trajalo je to „svođenje računa“, od Britanije, Švedske, Danske, Nizozemske, Hrvatske, Missourija, Utaha, nakon što je upravo on, kao tadašnji ratni reporter The Guardiana, prvi objavio svijetu istinu o srpskim koncentracionim logorima Omarska i Trnopolje.

„U proljeće 1992. godine bosanski Srbi su sručili uragan nasilja uglavnom na bosanske Muslimane, ali i na bosanske Hrvate i druge nesrpske etničke grupe, na teritoriji za koju su tvrdili da je 'Velika Srbija'“, napisao je u uvodu knjige Ed Vulliamy.

Gledao sam, iako je majka govorila da ne gledam

Te 1992. godine Asmir Selimović imao je pet godina i sa svojom porodicom iz rodne Vlasenice prebjegao je i spas potražio, kako piše Vulliamy, u mjestu koje se činilo „relativno sigurnim – u obećanoj tzv. sigurnoj zoni Srebrenici“.

„Tri godine kasnije osmogodišnji Asmir bio je među onima koji su zaštitu od streljačkih odreda generala Mladića tražili u nizozemskoj vojnoj bazi“, piše autor knjige.

Slavlje igrača nakon gola protiv Kanade (Foto: EPA)

„Nikad neću zaboraviti taj dan: krici dječaka koji su odvajani od majki i porodica da bi bili ubijeni. Istjerana iz baze moja majka me obukla kao djevojčicu s maramom na glavi pa smo se mogli ukrcati na autobus. Dok smo putovali, govorila mi je da spustim glavu i ne gledam, ali ja sam gledao. Vidio sam postrojene muškarce na fudbalskom igralištu spuštenih glava koji čekaju na pogubljenje. Spuštenih glava s rukama na leđima. Moja majka je vikala: ne gledaj, molim te, ne gledaj“, ispričao je Asmir svoju Edu Vulliamyju, tada već kao izvrstan student Univerziteta u Sent Luisu 2011. godine.

U Sent Luis, najveću zajednicu Bošnjaka u Americi, Asmir je sa porodicom došao kada su izgubili status izbjeglica u Njemačkoj 1999. godine.

Te tri ratne godine provedene u Srebrenici, kako je kazao Asmir, zauvijek su odredile njegov identitet.

Dodao je da „misli da se našao na nekom manje važnom mjestu, ne bi toliko insistirao na tome da je Bosanac“.

Kad Džeko zabije gol, svaka izbjeglica na svijetu je zabila gol

Ali, jednu svoju strast, jednu snažnu emociju posebno je izdvojio.

„Više od akademskih uspjeha“, kazao je prije 15 godina Asmir Selimović Edu Vulliamyu, „fudbal predstavlja način da pokažemo svijetu srednji prst“.

„I doista“, napisao je Vulliamy, „fudbal je taj koji povezuje i ujedinjuje dijasporu Asmirove generacije.“

„Na fudbalskom terenu stvarno ima Bosne. To je mali tračak nade da pokažemo svijetu ko smo“, naveo je u knjizi Vulliamy Asmirove riječi, posebno istaknuvši njegovu gotovo fanatičnu fasciniranost Edinom Džekom.

„Kad Džeko zabije gol, svaka izbjeglica na svijetu je zabila gol. Džeko je naš ponos i dika. On je naš primjer, naša nada. I to nije samo zato što je čudesan igrač. Džekina karijera je ključna za aspiracije i identitet mlade bosanske dijaspore i nada za zemlju kod kuće.“

Petnaest godina kasnije Asmir Selimović, nakon što je stekao diplomu magistra nauka iz anestezije na Univerzitetu Missouri–Kansas City, radi kao glavni anesteziolog u jednoj bolnici u Sent Luisu.

Petnaest godina kasnije Asmirov san o „fudbalu i Bosni“ se ostvario.

Onaj dječak koji se u Srebrenici igrao loptom „napravljenom od zamotane ljepljive trake i na gol od bale slame“, dočekao je da njegova reprezentacija, predvođena njegovim najvećim uzorom Edinom Džekom, igra na Svjetskom prvenstvu, i to u njegovoj drugoj domovini – Americi.

Gledati Džeku u Los Angelesu, sa sinovima

Čitajući ranije knjigu Eda Vulliamyja, Asmirova životna priča ostala mi je u sjećanju kao posebno upečatljiva. Početak Svjetskog prvenstva i nastupi naše reprezentacije, bili su pravi razlog i povod da Vulliamyevog junaka pokušam potražiti.

Pronašao sam ovih dana njegovu e-mail adresu i u kratkoj poruci zamolio ga da se prisjeti svog svjedočenja u knjizi Rat je mrtav, živio rat i napiše svoje impresije, sada "kada je bajka postala stvarnost".

Nekoliko dana kasnije, Asmir se javio i na perfektnom bosanskom, odgovorio na moj mail.

Napisao je da sam ga zatekao na odmoru sa porodicom u Sarajevu i da je prvu utakmicu naše reprezentacije protiv Kanade gledao u fan-zoni na Vilsonovom šetalištu.

„Zaista je teško opisati kako se ovih dana osjećam. Toliko radosti i ponosa na jednom mjestu. Jučer (12. juni) sam cijeli dan bio pod emocijama gledajući koliko ova zemlja može biti ujedinjena i koliko malo ljudima zapravo treba da budu sretni.

Otišli smo na Vilsonovo šetalište da gledamo utakmicu. Moja supruga i naša dva sina bili su sa mnom. Dolazimo ovdje svake godine. Biti među našim narodom, da osjetimo pripadnost. Pronaći taj mir koji se ne može zaista objasniti, već samo osjetiti.

Naš život u Sent Luisu je sjajan. Imamo sve što nam treba. Ali teško je objasniti kako je biti stranac. Uvijek postoji neki dio tebe koji nedostaje. Zato dolazimo u Bosnu, da napunimo baterije, obnovimo snagu i pokažemo sinovima odakle dolaze i šta znači ponos. Želim da upoznaju ovu zemlju u njenim najboljim i najtežim trenucima.

Kada je objavljeno da naš nacionalni tim dolazi u Sent Luis na prijateljsku utakmicu protiv Paname, osjećaji su bili pomiješani. Žao nam je bilo što nećemo biti tamo, ali istovremeno smo bili presretni zbog naše zajednice u Sent Luisu.

Bošnjaci u Sjedinjenim Američkim Državama vole svoju domovinu i ponosni su na svoje porijeklo. Nema mnogo toga što može ljude povezati kao sport. To se vidi po broju navijača na utakmicama, njihovom entuzijazmu i ponosu.

Kad je sinoć počela himna prije početka utakmice, plakao sam kao malo dijete. Kao i mnogi ljudi oko mene. Volim ovu zemlju sa svim njenim manama i vrlinama. Ona je dio mene i učinila me osobom kakva sam danas.

Sutra (nedjelja 14. juni) letimo za Sent Luis. Teško mi je otići svaki put, ali život ide dalje. U srijedu putujemo u Los Angeles da gledamo utakmicu protiv Švicarske u četvrtak. Već imam taj osjećaj uzbuđenja kad pomislim na to. Jedva čekam da ovo iskustvo podijelim sa svojom suprugom, sinovima, prijateljima i našim narodom. Amerika će osjetiti ponos našeg naroda”, napisao mi je u svom odgovoru Asmir Selimović.

Asmir iz Vlasenice i Sent Luisa nastavlja živjeti svoj san.

U četvrtak, 18. juna, sa svojim će sinovima biti u Los Anđelesu, pjevati Ljiljane, još jednom plakati od sreće i ponosa i bodriti svim srcem Edina Džeku i našu reprezentaciju.

(Odgovor.ba)