Mehmedalija Čivić ni 31 godinu nakon genocida u Srebrenici nema mezar na kojem bi mogao proučiti Fatihu svom ocu. Njegovi posmrtni ostaci nikada nisu pronađeni, a posljednje što porodica zna jeste svjedočenje njegove majke i fotografija koja se pojavila tek prije dvije godine.

"Oca mi nisu našli. Dali smo svi DNK", kaže Čivić za N1.

Ubijen ispred porodične kuće

Njegov otac, osoba s invaliditetom, ubijen je ispred porodične kuće u Srebrenici. 

"To su bile žrtve koje su zatekli u kućama. Istjerali su njega i majku. On je još uvijek bio živ dok su majku tjerali. Nikada nismo našli njegove posmrtne ostatke", priča Čivić.

Kaže da je tek prije dvije godine, zahvaljujući fotografiji koju je objavio jedan srbijanski novinar, prvi put vidio mjesto na kojem je njegov otac ubijen.

"Na slici se moj otac vidi kako leži na cesti pod džamijom i kako je lokva krvi pored njega", kaže.

"Aj, majko"

Svake godine u Potočarima prouči Fatihu amidži, rođacima, komšijama i prijateljima. Ocu to još uvijek ne može.

"Pošao sam da proučim Fatihu amidži i njegovom sinu. Iskoristim priliku pa proučim Fatihu svim komšijama, prijateljima, rođacima i svima koji su ovdje ukopani."

Njegova majka preživjela je genocid. Kako kaže, nakon što su ih istjerali iz kuće, čula je posljednje riječi svog supruga.

"Pošla je prema džamiji i čula glas moga oca, što je vjerovatno bilo posljednje što je rekao: ‘Aj, majko’". 

Nakon toga, prisjeća se, pokušala je zaustaviti vojnike.

"Pitala je: ‘Što ste mi ubili čovjeka? Ubijte i mene.’ Neki su je gurali, neki psovali, neki govorili: ‘Hajde, i tebe ćemo ubiti.’ Međutim, nisu je ubili i tako je stigla do Potočara“.

"Svake godine dolazim"

Kaže da tragedija nije pogodila samo njegovu užu porodicu. 

"Tuga je skrhala našu porodicu. Računao sam da je 75 posto muškaraca iz naše porodice koji su ostali u Srebrenici ubijeno“.

Iako danas živi u Australiji, kaže da nijednog jula ne propušta doći u Potočare.

"Naravno da je svake godine sve teže. Živim daleko odavde, ali svake godine dolazim. To mi je obaveza. Obaveza mi je da ovdje zajedno s ovim ljudima podijelim ovu tugu, koliko god se može."